Beethoven, Ludwig van

ilustracija
BEETHOVEN, Ludwig van

Beethoven [be:'tho:fən], Ludwig van, njemački skladatelj iz obitelji flamanskog podrijetla (Bonn, 17. XII. 1770Beč, 26. III. 1827). Prvu glazbenu poduku dobio kao dijete u kući oca Johanna, pjevača i dirigenta u bonnskoj dvorskoj kapeli. Prvi put javno nastupio kao glasovirač 1778. Od 1779. počinje ozbiljniji studij glazbe (glasovir, orgulje, kompozicija) kod kazališnih dirigenta Ch. G. Neefea, kojega već 1782. zamjenjuje pri javnim nastupima na orguljama i čembalu. Već kao četrnaestogodišnjak Beethoven je stalni član mjesne dvorske kapele. Pod blagotvornim utjecajem učitelja Neefea upoznaje temeljna djela glazbene literature, osobito ona J. S. Bacha i onodobnih suvremenih skladatelja. Istodobno u domu dvorskoga savjetnika von Stephana Breuninga stječe važna društvena poznanstva. Godine 1787. neuspješno pokušava u Beču nastaviti glazbeni studij kod W. A. Mozarta. Nakon majčine smrti 1787. uzdržava u Bonnu obitelj, kratko studira na Filozofskom fakultetu (samo 1 semestar), gdje stječe trajne simpatije za republikanske ideje i društvenu pravdu, a 1792. seli se definitivno u Beč. Ondje postaje učenikom F. J. Haydna, ali temeljitiju poduku dobiva od J. G. Albrechtsbergera (kanon, fuga, glazbeni oblici) i A. Salierija (vokalna kompozicija). Od 1795. nastupa javno, ali mu se od 1796. javlja postupan gubitak sluha, koji će se 1819. pretvoriti u potpunu gluhoću, što će ga bitno i tragično ograničavati u komunikaciji (sačuvano je oko 140 konverzacijskih sveščića) i javnom djelovanju. Beethovenov život u Beču pun je uspona i padova, trijumfa i razočaranja. Beethoven je prvi veliki glazbeni stvaralac u povijesti europske glazbe koji se održao na tržištu kao slobodan umjetnik bez trajna zaposlenja. Skladao je i djela su mu se izvodila na temelju plaćenih narudžbi, a od 1808. primao je slobodnu, ali neredovitu, potporu trojice bečkih aristokrata (nadvojvoda Rudolf, knezovi Kinsky i Lobkowitz). Vrhunac karijere postigao je oko 1815., kada je postao šire poznat, doduše djelima slabije vrijednosti, te bio predstavljan i izvođen u najvišim aristokratskim krugovima. Beethovenov privatni život i egzistencijalna stanja (bolesti, duševne krize, skrb za nećaka, odnos sa ženama i dr.) znatno su utjecali na njegovo stvaralaštvo i bili su predmetom psihosocioloških i biografskih istraživanja u muzikologiji kroz veći dio XIX. i cijelo XX. st. Umro je od komplikacija nakon upale pluća, netom nakon dovršetka nekih od svojih najznačajnijih djela.

Beethovenov opus označuje znatna raznolikost: oko 200 djela obuhvaćaju simfonije, uvertire i druga orkestralna djela, solističke skladbe, komornu glazbu (kvinteti, kvarteti i dr.), skladbe za violinu, čelo i glasovir, skladbe za puhačka glazbala, razna djela za glasovir (sonate, varijacije i dr.), mise, operu, balete i scensku glazbu, kantate, pjesme, arije, zborove, kanone i obradbe popularnih pjesama (irske, škotske, njemačke, austrijske, španjolske, ruske i dr.). Vrijednošću se posebno ističu simfonije, glasovirske sonate i gudački kvarteti te u cjelini instrumentalni dio opusa. Beethovenovih devet simfonija, nastalih između 1800. i 1824., početak su novoga simfonizma. Svaka je od njih jasna i specifična profila, razlikujući se i po tome od mnogobrojnih serijskih skladbi te vrste u Beethovenovih prethodnika u XVIII. st. Prve su dvije izrazito klasicističke forme, dok ostale stoje gotovo izravno u svezi s izvanglazbenim konotacijama i simbolikom: treća (Eroica) i peta (Sudbinska) s proturječjima herojstva, četvrta s romantizmom, šesta (Pastoralna) upravo impresionistički programna s pastoralnošću, sedma i osma s humorom, bezbrižnošću i veseljem te deveta s idealima čovječnosti. Beethovenove 32 glasovirske sonate, nastale između 1795. i 1822., »laboratorij« su u kojem je Beethoven izvršio možda najprevratničkije poteze u glazbenoj formi do tada. Među njima se kao remek-djela, koja su trajno na repertoaru svih školovanih pijanista nakon Beethovena, ističu op. 13 (Patetična), op. 27, br. 2 (Mjesečeva), op. 57 (Appassionata), op. 81a (les Adieux), te pet posljednjih između op. 101 i 111. Među 18 gudačkih kvarteta, nastalih između 1798. i 1826., ističe se navlastito niz od šest kvarteta op. 18, vrhunac dotadanje kvartetske produkcije uopće, te šest izrazito dramatičnih kvarteta između op. 127 i 135, jasna naznaka Beethovena kao neostvarena izrazito romantičkog skladatelja.

Među ostalim Beethovenovim djelima najpoznatija su, popularna pa i danas često i rado izvođena, violinske sonate op. 24 (Proljetna) i op. 47 (Kreutzerova), dvije čelo sonate op. 5, br. 1 i 2, pet klavirskih koncerata, jedini violinski koncert op. 61, uvertire Egmont, Coriolan i Leonora br. 3, jedina opera Fidelio, Missa solemnis, ciklus pjesama Udaljenoj dragoj (An die ferne Geliebte), 25 škot. pjesama za glas uz instrumentalnu pratnju op. 108, te recitativ i arija Ah, perfido! – Per pietà za sopran i instrumentalni sastav, op. 65.

Beethoven je najvećma skladao teško, glazbene misli oblikovao dugo, a formu dotjerivao minuciozno, strpljivo i postupno, stvarajući usputno u fazama mnogobrojne varijacije pojedinih ulomaka svojih skladbi, a sve u potrazi za dostojnom ekspresijom vlastitih ideja. Beethoven je, bez premca u dotadanjoj povijesti europske umjetničke glazbe, razorio i preoblikovao stare i stvorio nove standarde u oblikovanju i artikulaciji glazbene građe. Njegov slog i rješenja te psihološki efekti i estetički dometi pružaju najširi mogući raspon u originalnosti formalnih i harmonijskih rješenja te tematskih razradbi, u kontrastivnosti dramatskih elemenata, u paralelizmima intimnosti i grandioznosti, što se očituju kao najsuptilniji redukcionizam i gigantska voluminoznost ili kao duboka refleksivnost i ekscentrični ispadi zvukovnosti. No, sve to postiže čvrstom, često upravo arhaičnom kontrapunktističkom disciplinom, kontroliranom i pregnantnom ritmičnošću, ali i svečanom i uzvišenom pijevnošću. Beethoven je pisao apsolutnu glazbu s golemim tehničkim zahtjevima, bez obzira na specifične vokalne ili instrumentalne poteškoće, a opet uz potpuno poznavanje glasa, glazbala i instrumentacije.

Beethoven je vjerovao u poslanje umjetnika i umjetnosti općenito s javno izraženom samosviješću prvoga velikog građanskog glazbenika, ali i sa savjesnošću i odgovornošću koja priziva antičke ideale »ethosa« u glazbi. Svojom vjerom u uzvišenu humanističku misiju umjetnosti i mogućnost da se s pomoću umjetnosti može i treba uzvisiti čovječji duh do plemenitoga i božanskoga Beethoven jasno stoji na početku romantizma kao jedna od najvećih osobnosti u povijesti umjetnosti uopće. Uz opuse J. S. Bacha i W. A. Mozarta Beethovenovo djelo pripada samomu vrhu europske umjetničke glazbe koju danas, kao najvišu duhovnu univerzalnu vrijednost, priznaje cijelo čovječanstvo.

Beethoven, Ludwig van. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6597>.