zaplet (engl. plot), pojam uveden u angloameričkoj teoriji proze kao oznaka za cjelovit sklop događaja u pripovjednom tekstu. Umjesto njega ruski formalisti rabili su pojam → sižea, strukturalisti pojam → priče, njemački teoretičari pojam → radnje, a Aristotel je govorio o mythosu. Svi ti pojmovi pretpostavljaju svrhovitu organizaciju elemenata obilježenu unutarnjim razvojem, s posebnim naglaskom na dovršenosti, unutarnjoj povezanosti i jedinstvu. Međutim, takvo normativno (aristotelijansko) određenje zapleta postaje problematično, i iz perspektive moderne književnosti i suvremene književne teorije, koja pokazuje da je riječ o neopravdanoj univerzalizaciji vlastitoga povijesnog iskustva drame na cjelokupnu književnost. Feminističke teoretičarke (Nancy Miller, Teresa de Laurentis, Susan Winnett) upozoravale su 1980-ih kako je muška naratologija labavije organizirane zaplete ženske proze često karakterizirala kao neuspjele. Otkako je, kako pokazuje Lennard J. Davis, zaplet u XVIII. st. postao zaštićenim autorskim vlasništvom, autori se trude privući publiku implementirajući u nj načelo novine koje čitatelja tjera naprijed prema otkrivanju tajne. Takvi teleogenetični zapleti, koji u svakoj etapi revidiraju značenje svih prethodnih zapleta, prema Cedricu Wattsu, obično završavaju pobijanjem očiglednoga zapleta skrivenim. Budući da je suvremena književna teorija upozorila na pripovjednu dimenziju historiografije, pokazuje se da se i povijest služi takvim dvama zapletima. Zbog toga postupno dolazi do premještanja problematizacije zapleta u recepcijsku djelatnost promatrača/čitatelja, koji bi trebao moći osmisliti kaotičnost života, umjetnosti ili književnosti.
