zastupanje, poduzimanje pravnih poslova u tuđe ime s istim učinkom kao da ih je sklopio sam zastupani. Zastupanje omogućava osobi koja nema odgovarajuće poslovne sposobnosti da bude stranka u pravnom poslu, a poslovno sposobnim osobama da sklapanje određenih poslova prepuste onima koji imaju dovoljno pravnoga ili poslovnoga znanja. Može se temeljiti na ugovoru (punomoći), zakonu (zakonski zastupnik, npr. roditelj za maloljetno dijete), aktima pravne osobe koji određuju koje ju osobe ili tijela zastupaju, te odluci drž. tijela (npr. odluci suda, centra za soc. skrb i sl.). Za valjanost zastupanja zahtijeva se i zastupnikova svijest i namjera da posao obavlja u ime i za račun zastupanoga. Zastupanje je strogo osobni odnos, tj. zastupnik ne može prenijeti svoje ovlasti na drugoga ako mu to nije izričito ugovorom ili zakonom dopušteno, osim ako je spriječen, a interes zastupanoga zahtijeva neodgodivo postupanje. Zastupnik smije djelovati samo u granicama ovlasti, a u načelu prekoračenje obvezuje zastupanoga samo ako ga odobri.
