Belgija

ilustracija
BELGIJA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25ilustracija26

Belgija (Kraljevina Belgija; francuski Belgique/Royaume de Belgique, nizozemski België/Koninkrijk België, njemački Belgien/Königreich Belgien), država u sjeverozapadnoj Europi, između Francuske (620 km), Luksemburga (148 km), Njemačke (167 km), Nizozemske (450 km) i Sjevernoga mora (66,5 km); obuhvaća 30 528 km². Belgijska eksklava Baarle-Hertog u Nizozemskoj obuhvaća 7,48 km² (2592 st., 2012).

Prirodna obilježja

Reljef Belgije uzdiže se postupno od nizine uz Sjeverno more na sjeverozapadu do gorja Ardena na jugoistoku. Obala Sjevernoga mora, duga 66,5 km, sa širokim pješčanim plažama, obrubljena je pojasom dina, koje su oko 30 m visoke i 1,5 do 2,5 km široke. Dine zaštićuju od morskih poplava pojas plodnih poldera, koji se pružaju usporedno s obalom u širinu 15 do 20 km i niži su 2 m od razine Sjevernoga mora. Prema jugoistoku polderi postupno prelaze u flandrijski i kempenski niski ravnjak, visok 50 m, s kojega se mjestimice uzdižu brežuljci, visoki 150 do 170 m; ravnjak je građen od morskih i riječnih nanosa. Središnji dio Belgije zauzima valovita, plodna, 80 do 180 m visoka ravnica, u koju su svoje doline usjekli rijeka Meuse (Maas) i njezin pritok Sambre. Južno od Sambre i Meuse prostire se »visoka Belgija« s ravnjakom Condrozom i gorjem Ardenima (Botrange 694 m), koji su poravnani ostatak hercinskoga masiva. Na krajnjem jugoistoku pruža se brežuljkast kraj (300 do 450 m) – belgijski dio Lorene (Lorraine).

Belgija ima oceansku klimu; utjecaj zračnih masa s Atlantika jak je u primorju i u središnjem dijelu zemlje. Ljeta su prohladna, s čestim kišama (u Ardenima godišnje 200 dana s oborinama), a zime razmjerno blage, s čestim maglama i obilnim snijegom u Ardenima. Srednja temperatura siječnja iznosi u primorju 4 °C, u središnjem dijelu 0,9 °C, a u Ardenima oko 0 °C, a srpnja u Ardenima 14 °C, a u cijeloj ostaloj Belgiji 20,7 °C do 22,4 °C. Godišnja količina oborina iznosi u primorju i u središnjem dijelu Belgije 700 do 900 mm, a u Ardenima 1250 mm i više.

Riječna je mreža gusta; glavne su rijeke Schelde, s pritocima Lys, Dender, Rupel i Senne te rijeka Meuse (Maas) s pritocima Sambre i Ourthe. Najviši je vodostaj u rijekama zimi; tada u nizinskom dijelu Belgije nastaju poplave. Velik je broj kanala koji, osim za plovidbu, služe i za natapanje.

Prirodni biljni pokrov sačuvan je samo u Ardenima, koji obiluju bukovim i hrastovim šumama. U nizinskoj Belgiji prevladavaju brezove i hrastove šume. Šumom je pokriveno 23%, pod pašnjacima je 16%, a obrađeno je 34% državnog teritorija. Pojedini dijelovi Ardena proglašeni su 1954. nacionalnim parkom. Crnogorične šume nastale su uglavnom pošumljivanjem golih područja.

Stanovništvo

U Belgiji živi 11 094 850 st. (2012). S prosječnom gustoćom od 363,4 st./km² Belgija se ubraja u najgušće naseljene zemlje na svijetu. Najnaseljenije je šire područje Bruxellesa: u glavnom gradu i 18 susjednih općina (162 km²) živi prosječno 6951 st./km² (2012). U industrijskim krajevima Hainauta, porječja Meuse i Sambre živi više od 1000 st./km². U jugoistočnom dijelu naseljenost je znatno manja, u Ardenima tek oko 50 st./km². Godine 1800. Belgija je imala oko 3 milijuna stanovnika, 1868. godine 4,8 milijuna, 1900. godine 6,7 milijuna, 1968. godine 8,9 milijuna, a 1996. godine 10,1 milijuna stanovnika. Belgijanci čine 90,2% (2010) stanovništva; od 1 119 256 ili 9,8% stranaca (2011) najviše je Talijana (162 826 ili 1,7% ukupnog stanovništva), Francuza (145 272 ili 1,5%), Nizozemaca (137 780 ili 1,4%), Marokanaca (88 735), Poljaka, Španjolaca, Nijemaca i Turaka. Po narodnosnom sastavu stanovništvo se dijeli na Flamance (57,6%, 2011), koji žive u sjevernom dijelu zemlje (pokrajine Istočna i Zapadna Flandrija, Antwerpen, Limburg, Flamanski Brabant), i na Valonce (32,2%), koji žive u južnom dijelu zemlje (pokrajine Hainaut, Namur, Liège, Valonski Brabant i Luxembourg). U istočnim pograničnim krajevima (Eupen, Sankt Vith) živi 75 716 Nijemaca. Reformama koje su započele 1970. a završile 1993. uspostavljena je federalna struktura od triju zajednica, zasnovana na jezičnoj različitosti (flamanska, francuska i njemačka), i triju regija (flamanska, valonska i bruxelleska), temeljena na različitoj gospodarskoj razvijenosti. Službeni su jezici francuski, nizozemski i njemački. Sjeverno od crte Kortrijk (Courtrai) – južni Bruxelles – Louvain – Maastricht govori se nizozemski, a južno od nje francuski. Metropolitansko područje Bruxellesa dvojezično je i obuhvaća 10,2% ukupnoga stanovništva Belgije. U istočnom dijelu pokrajine Liège službeni je njemački jezik. Gustoća naseljenosti u flamanskom je dijelu (462,3 st./km², 2010) više nego dvostruko veća nego u valonskom dijelu (207,7 st./km²). Stanovnici su uglavnom rimokatolici (60%), a ima i muslimana (4%), protestanata (2%) i dr. U razdoblju 2000–10. broj stanovnika porastao je za 5,9%, odnosno 0,59% prosječno godišnje, a to je u većoj mjeri rezultat useljivanja nego prirodnog porasta. Najveći porast imalo je područje glavnoga grada Bruxellesa (ukupno 13,9%). U 2010. broj stanovnika Belgije porastao je za 1,0% pa se ubraja u zemlje EU-a s najvećom stopom demografskog porasta. Prirodni priraštaj, koji je među najnižima u svijetu, iznosi 2,3‰ (2010), a rezultat je nataliteta od 11,9‰ i mortaliteta od 9,6‰; mortalitet dojenčadi vrlo je nizak (3,5‰, 2010). Populacija Belgije, prema demografskim kriterijima, među najstarijima je u svijetu: u dobi je do 14 godina 17,0%, a u dobi od 65 i više godina 17,3% stanovništva (2012). Očekivano trajanje života za žene rođene 2011. iznosi 83,2 godine, a za muškarce 77,8 godina. Godine 2013. bilo je u Belgiji 4 518 000 ekonomski aktivnih stanovnika, od čega je nezaposleno 8,3%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 1,7% radne snage, u industriji i rudarstvu 15,3%, a u uslužnim djelatnostima 83,0% (2008). Na sveučilištu u Bruxellesu (Brussel; osnovano 1834) predaje se na francuskom i nizozemskom jeziku, u Liègeu (osnovano 1817) i Monsu (1965) na francuskom, a u Leuvenu (Louvain; 1425) i Gentu (Gand; 1817) na nizozemskom jeziku. Od ukupnoga broja stanovnika, u gradovima živi 97,4% stanovništva (2009). Srednjovjekovni procvat gradova bio je u Belgiji, osobito u Flandriji i Brabantu (Gent, Brugge, Ypres), raniji i snažniji nego u drugim dijelovima Zapadne i Srednje Europe. Glavni je grad Bruxelles (nizozemski Brussel; 166 497 st., 2012), koji s predgrađima ima 1 138 854 st. Ostali su veći gradovi (2012) Antwerpen (francuski Anvers; 502 604 st.), Gent (francuski Gand; 248 242 st.), Charleroi (203 871 st.), Liège (nizozemski Luik; 195 576 st.), Brugge (francuski Bruges; 117 170) i Namur (nizozemski Namen; 110 096 st.).

Gospodarstvo

Belgijski se gospodarski razvoj temelji na značajnoj industrijskoj proizvodnji (kemijskoj, farmaceutskoj, elektroničkoj, automobilskoj, prehrambenoj i dr.), razvijenim transportnim kapacitetima i uslužnom sektoru, te dobroj povezanosti s vodećim državama Europske unije. Godine 2013. vrijednost BDP-a bila je 508,1 milijardu USD; BDP po stanovniku iznosio je 45 520 USD. U sastavu BDP-a najveći je udjel uslužnog sektora (oko 76,6%), potom industrije (22,6%) i poljoprivrede (0,8%). Stopa nezaposlenosti iznosi 8,5% (2013). Godine 2013. vrijednost izvoza bila je 295,3 milijarde USD, a uvoza 310,2 milijarde USD. Oko 75% vanjskotrgovinske razmjene ostvaruje se sa zemljama Europske unije (vodeći su vanjskotrgovinski partneri Njemačka, Francuska, Nizozemska i Velika Britanija). Godine 2013. javni dug iznosio je 104,5% BDP-a (1993. iznosio je 137,8% BDP-a, a 2007. oko 87% BDP-a).

Promet

Kao važno raskrižje putova u zapadnoj Europi, prometna mreža Belgije među najgušćima je na svijetu. Duljina željezničke mreže iznosi 3582 km, od čega je elektrificirano 3064 km (2010). Duljina je cestovne mreže 153 872 km (2009), od čega na autoceste otpada 1763 km. Međunarodne su zračne luke: Bruxelles (Zaventem), Antwerpen (Deurne), Oostende, Liège (Bierset) i Charleroi (Gosselies). Duljina unutarnjih vodenih putova 2008. godine iznosila je 1516 km. Glavne pomorsko-riječne luke: Antwerpen na estuariju Schelde (168,5 milijuna tona, 2011; druga europska luka, iza Rotterdama), Brugge/Zeebrugge (43,5 milijuna tona, 2012), Gent, Bruxelles; Zeebrugge i Oostende su do otvaranja Eurotunela bile poznate kao putničke luke za trajektnu vezu s Doverom (Velika Britanija). Plovne su rijeke Meuse, Sambre, Schelde i njihovi pritoci; riječna su pristaništa Liège (19,3 milijuna tona, 2012; treća europska riječna luka), Charleroi i Namur. Za pomorski promet važni su kanali Zeebrugge–Brugge, Gent–Terneuzen i Bruxelles–Antwerpen; plovni su kanali još i Albertov kanal, Charleroi–Bruxelles.

Novac

Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 centa. Do 1. I. 2002. novčana je jedinica bila belgijski franak (franc; BEF); 1 belgijski franak = 100 santima (centimes).

Povijest

U Belgiji su pronađeni ostatci više prapovijesnih kultura. Osim one iz kamenog doba, najvažnije su tri skupine mezolitičkih skupljača hrane (8000. do 4000. pr. Kr.), neolitičkih poljodjelaca, koji su se iz dunavskog bazena doselili potkraj V. tisućljeća pr. Kr., i pripadnika kulture Bell-Beaker, koji su oko 2000. pr. Kr. došli s britanskog otočja i uveli obrađivanje kovina. Brončano i željezno doba imala su mirniji tijek do VII. st. pr. Kr. kada se u današnju središnju Belgiju doseljavaju keltski ratnici iz Bavarske.

U I. st. pr. Kr. područje između Seine i Rajne nastavala su keltska plemena (Atrebati, Belovačani, Eburoni, Nervi, Aduatuci, Menapi, Morini dr.), koja su Rimljani nazivali Belgima (Belgae) i po kojima je Belgija dobila ime. Rimljani su belgijski prostor osvojili 57. pr. Kr. sukobivši se isprva s Eburonima. Novu provinciju između Seine i Saône, Rajne i mora Rimljani su nazvali Gallia Belgica (s glavnim gradom Durocortorumom, središtem plemena Remi, danas Reims). U doba cara Dioklecijana Belgija je podijeljena na dvije pokrajine: Belgica Prima (glavni grad Civitas Treverorum, danas Trier) i Belgica Secunda (glavni grad Durocortorum). Uređene kopnene i riječne prometnice između vojnih utvrda, rudarstvo i industrija, glavni su ostatci rimske materijalne civilizacije.

Salijski Franci već su u III. st. prelazili preko Rajne na zapad; oko sredine IV. st. oni su na granicama Belgije, a u V. st. već na crti koja čini jezičnu granicu između Flamanaca i Valonaca. Proces je završio uspostavom franačke države Merovinga. Sve do VII. st. belgijsko područje Franačke bilo je periferno i tek se s jačanjem austrazijskih Karolinga (istočna Belgija, Ardeni, Meuse) pretvara u jedno od državnih središta. Kristijanizacija stanovništva završena je tijekom VII. st., a s Karolinzima su učvršćene feudalne institucije. Verdunskim sporazumom 843. Franačka je podijeljena. Buduće grofovije Flandrija i Artois zapadno od Schelde pripale su zapadnofranačkomu vladaru Karlu Ćelavomu, a preostalo belgijsko područje caru Lotaru I. Tada su već bile jasno izražene dvije etničke fizionomije, romanska i germanska, koje je dijelila spomenuta crta između Flamanaca i Valonaca. Godine 855. ta srednjofranačka država podijeljena je na tri dijela. Najsjeverniji dio, od mora do Mont Faucillesa, dobio je po Lotaru II. naziv Lotaringija; to je područje koje će tisuću godina izmjenjivati francuske i njemačke gospodare. Grofovije Flandrija i Artois poslije su bile francuska lena, a Lotaringija je od doba Henrika I. bila njemačka pokrajina. U XI. st. Donja Lotaringija raspala se na Hainaut, Namur, Limburg, Luksemburg i Brabant, koji je bio samostalno vojvodstvo 1190–1430. Od XII. do XV. st. te su zemlje bile poprištem borbi između Francuske i Engleske, a onda i različitih unutarnjih političkih i socijalnih previranja.

U Belgiji se vrlo rano razvila tkalačka industrija, za koju se već u XII. st. morala iz Engleske uvoziti vuna. Ti gospodarski odnosi istodobno su određivali i političke odnose Flandrije prema engleskim vladarima, koje je trebalo vezati uza se da ne bi došlo do zabrane izvoza vune. Obrtničko-trgovački zamah Flandrije pogodovao je izvanrednom razvoju gradova. U XI. i XII. st. cvjetaju gradovi Brugge, Gent, Ypres, Arras, Lille, Douai, pa i Antwerpen. U borbama između Engleske i Francuske flandrijski su gradovi bili na strani Engleske. Godine 1196. grof Balduin IX. (Baudouin) sklopio je s Engleskom savez, koji se tijekom stoljeća obnavljao. Obogaćeni gradski patricijat došao je u sukob s obrtnicima, jer ih je iskorištavao kao najamne radnike određujući im nisku nadnicu. Pobune su zato bile česte, a osobito je odjeknula ona iz 1280. Kako je grof bio na strani obrtnika, patriciji su se obratili francuskom kralju Filipu IV. za pomoć, pa je on 1300. zaposjeo cijelu Flandriju. Godine 1302. buknuo je ustanak u Bruggeu; tisuće je Francuza stradalo, a francuska vojska bila je uništena u Bitki zlatnih mamuza kraj Kortrijka. Francuzi su 1304. poduzeli novi vojni pohod i mirom u Athisu 1304. ponovno zavladali Flandrijom. U novom ustanku, osim gradova, digla su se i sela, pa je cijela Flandrija stradala od građansko-seljačke revolucije (1322), koja je bila ugušena 1328.

Za Stogodišnjega rata (1337–1453), u sukobu između Engleske i Francuske flandrijski gradovi bili su na strani Engleza, štoviše, priznali su za kralja Eduarda III. Borbe građana s kraljem i patricijatom nisu prestajale tijekom cijeloga XIV. st., dok na kraju kralj i patricijat nisu uspjeli nadvladati demokratske težnje građanskog staleža. Svi ti ratovi ipak nisu zaustavili razvoj gradova, njihove industrije i trgovine. Usporedno s time, izvanredno se razvio intelektualni i kulturni život. Godine 1384. burgundskim su vojvodama pripale Flandrija, Artois i Mechelen, a u prvoj polovici XV. st. Brabant i druge pokrajine. Godine 1477. Belgija je došla pod vlast Habsburgovaca. Flandriju je teško pogađala borba između Francuske i Habsburgovaca za tzv. burgundijsku baštinu, koja je trajala sve do sredine XVII. st. Karlo V. Habsburgovac prisilio je 1526. Franju I., francuskog kralja, da se odrekne senioratstva nad Flandrijom, a 1555. Holandiju, Brabant i Flandriju predao je sinu Filipu II.

Belgija je stradala za vrijeme nizozemske borbe za neovisnost u XVI. st., a nakon 1581. južne pokrajine ostale su pod Španjolskom sve do 1713. Vestfalskim mirom (1648) dobila je Nizozemska neovisnost i stekla sjeverni Brabant i dio sjeverne Flandrije. Ali Rat za španjolsku baštinu, tijekom kojega su Francuzi zauzeli neke dijelove Belgije, produžio se i tijekom XVII. i XVIII. st. Mirom u Utrechtu 1713. Belgija je pripala Austriji, ali uz obvezu ostanka nizozemskih vojnih posada na njezinu tlu. Francuzi su je posve napustili 1749. Gospodarsko i kulturno propadanje zaustavljeno je pošto se učvrstila vlast Marije Terezije (1740–80) nakon Rata za austrijsku baštinu.

Vladavina Josipa II. u duhu prosvijećenog apsolutizma potaknula je nezadovoljstvo i svećenstva i feudalaca. Njegovim Ediktom o vjerskoj snošljivosti (1781) Katolička se crkva smatrala ugroženom, centralističke su mjere naišle na otpor plemstva, koje se osjetilo pogođenim u svojim povlasticama, a i jednako tako i trgovačko-građanski slojevi, koji su ustrajavali na tradicionalnoj autonomiji svojih provincija. Revolucionarna zbivanja u Francuskoj 1789. dala su nov snažan poticaj protuaustrijskom pokretu, koji se potkraj 1789. pretvorio u oružani ustanak, pa je 12. XII. te godine austrijska vojska morala napustiti Bruxelles, a 1790. proglašena je neovisnost Ujedinjenih Belgijskih Država. Suprotnost između svećenstva i aristokracije na jednoj i građanstva na drugoj strani izrazila se u stvaranju dviju struja: konzervativne, koja je tražila oslonac u Pruskoj, i demokratske, koja je težila za savezom s revolucionarnom Francuskom. Nakon austrijsko-pruskoga sporazuma, austrijske trupe, porazivši Belgijance, ponovno su u prosincu 1790. ušle u Bruxelles. Francuska revolucionarna vojska pod C. F. Dumouriezom razbila je Austrijance kod Jemappesa (6. XI. 1792) i okupirala Belgiju, ali se nakon Dumouriezova poraza kod Neerwindena (1793) morala povući. Austrijska restauracija bila je kratkotrajna. Pobjedom Francuza J. B. Jourdana kod Fleurusa (26. VI. 1794) dokrajčena je vladavina Austrije, koja ugovorom u Campoformiju 1797. priznaje priključenje Belgije Francuskoj Republici. Za Napoleonove vladavine zemlja je podijeljena na devet departmana, uveden je francuski građanski zakonik i sudski sustav, a dokinuti su i ostatci feudalizma. Odredbama Bečkoga kongresa 1815., Belgija je ujedinjena s Nizozemskom u Ujedinjeno Kraljevstvo Nizozemsko, a na prijestolje je stupio Vilim Oranski kao Vilim I. Unija obiju zemalja bila je ubrzo izložena ozbiljnim potresima. S Nizozemcima, kao pretežnim elementom u vladi, administraciji i vojsci, nezadovoljstvo Belgijanaca raslo je sve više. Srpanjska revolucija u Francuskoj dala je (1830) poticaj revoluciji u Bruxellesu. Dana 4. X. 1830. privremena vlada proglasila je neovisnost Belgije, a Oranskoj dinastiji Nacionalni je kongres oduzeo pravo na belgijsko prijestolje. Konferencija veleposlanika u Londonu odlučila je u studenome 1830. da Belgija bude neovisna država kojoj neutralnost jamče velike europske sile.

Za prvoga belgijskoga kralja Kongres je 1831. izabrao princa Leopolda iz njemačke dinastije Sachsen-Coburg, a dan (21. VII. 1831) kad je on prihvatio Ustav obilježava se kao nacionalni praznik. Pokušaj Vilima Oranskoga da se nametne oružjem slomio se intervencijom Francuske i Britanije. Ugovor kojim se potvrđuje neovisnost i trajna neutralnost Belgije potpisan je u travnju 1839. u Londonu. Istočni dio pokrajine Limburg i zapadni Luxembourg pripali su Belgiji. Bruxelleske financijske ustanove unaprijedile su svjetski bankovni sustav, a Leopold II. (1865–1909) pretvorio je bazen rijeke Kongo u središnjoj Africi u privatnu koloniju. Političkim životom Belgije sve do 1884. dominirala je građanska Liberalna stranka. Njezin pokušaj izbacivanja vjeronauka iz javnih škola potaknuo je Katoličku crkvu na stvaranje vlastitoga školskog sustava i izazvao tzv. Školski rat, koji je na vlast doveo Katoličku stranku. Liberalizacija izbornoga sustava 1893. dovela je do jačanja socijalista. Stalno nezadovoljstvo siromašnoga, ruralnog flamanskog sjevera potiče jačanje flamanskog pokreta (otada se Flandrijom nazivaju svi dijelovi Belgije gdje se govori flamanski). Prvi govor u Parlamentu na nizozemskom (flamanskom) održan je 1888. Ravnopravnost dvaju jezika priznata je 10 godina poslije, a sveučilišna nastava održavala se samo na francuskome sve do početka XX. st.

Na početku I. svjetskog rata Njemačka je prekršila neutralnost Belgije i nakon kratka otpora okupirala zemlju. Tijekom I. svjetskog rata malen dio Belgije iza rijeke Mosel ostao je slobodan. Belgijskom vojskom u ratu zapovijedao je osobno kralj Albert I. (1909–34). Belgija je nakon rata, ugovorom o miru s Njemačkom, dobila kantone Eupen i Malmédy, a prilikom podjele njemačkih kolonija dobila je njezinu koloniju Ruanda-Urundi. Kralj Albert proglasio je 1920. ukinuće trajne neutralnosti Belgije. Godine 1922. osnovana je gospodarska unija Belgije i Luksemburga. Između dvaju svjetskih ratova Belgija je vodila, s osloncem na Francusku, politiku čuvanja versailleskoga sustava, a nakon ponovne njemačke okupacije Rajnske oblasti proglasila je politiku neovisnosti i neutralnosti.

U II. svjetskom ratu Belgija se proglasila neutralnom, ali ju je unatoč tomu Njemačka napala 10. V. 1940. i okupirala. Nakon rata sklapa se (1947) carinska unija između Belgije, Nizozemske i Luksemburga, poznata kao Benelux. Nakon 1945. Belgija je bila među osnivačima zapadnoeuropskog ekonomskog i vojno-političkog jedinstva, u Sjevernoatlantskom je Savezu od njegova osnutka 1949., a također i u Europskoj zajednici za ugljen i čelik (od 1951), koja je potaknula stvaranje Europske ekonomske zajednice (EEZ, 1957). Godine 1960. povlači se iz Belgijskoga Konga, a vojno intervenira u njemu 1977 (tada Zair), zajedno s francuskom vojskom. Flamansko-valonski problem podijelio je zemlju jezično, etnički i teritorijalno-politički. Zakonima 1962/63. razgraničena su jezična područja (flamansko, francusko /valonsko/, njemačko i flamansko-francusko) a na toj su osnovici 1970. ozakonjene tri zajednice (frankofonska /valonska/, flamanska i njemačka) i tri regije (valonska, flamanska i bruxelleska). Postupnu federalizaciju (ustavne reforme 1971–74., 1980) Belgija je dovršila 1993., kada su Valonija, Flandrija i Bruxelles (flamanski Brussel) proglašene autonomnim regijama. Kralj Baudouin I., koji je 1951. na prijestolju zamijenio svojeg oca Leopolda III., umro je 1993., a naslijedio ga je Albert II. Politička stabilnost održavana je stvaranjem koalicijskih vlada; Guy Verhofstadt, vođa Otvoreno flandrijskih liberala i demokrata, bio je najdulje na položaju premijera (1999–2008). Početkom 2000-ih političku krizu izaziva suprotstavljanje valonskih i flamanskih stranaka oko političko-teritorijalnoga državnog ustroja (izraženiji su zahtjevi za osamostaljenje Flandrije). U srpnju 2013. Albert II. abdicirao je u korist svojega sina princa Filipa. Nakon izbora u svibnju 2014. stvorena je koalicijska vlada; premijer je postao Charles Michel (iz Reformističkoga pokreta).

Politički sustav

Prema Ustavu od 7. II. 1831., koji je više puta mijenjan i dopunjavan (1970., 1971., 1974., 1980. i 1993), Belgija je ustavna monarhija federalnog tipa, s parlamentarnim sustavom vlasti. Na čelu je države monarh koji proglašuje zakone i na taj način raspolaže pravom zakonodavne sankcije. Nositelj je izvršne vlasti, te vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Vlada je tijelo izvršne vlasti, na čelu s predsjednikom, a za svoj rad odgovara parlamentu. Obvezatan je paritetni sastav Vlade, s podjednakim brojem ministara Flamanaca i Valonaca. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Savezni parlament (francuski Parlament fédéral; flamanski Federaal Parlement), koji se sastoji od Senata (flamanski Senaat; francuski Sénat) i Zastupničkog doma (flamanski Kamer van Volksvertegen-woordigerers; francuski Chambre des Représentants). Zastupnički dom ima 150 zastupnika koje građani biraju izravno za mandat od 4 godine. Senat ima 71 člana koji služe mandat od 4 godine. Građani izravno biraju 40 senatora, 21 biraju parlamenti jezičnih zajednica a 10 ih je kooptirano (djeca monarha starija od 18 godina ex officio su članovi Senata). Biračko je pravo opće, jednako i obvezno, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obavlja Vrhovni sud pravde (francuski Cou de cassation; flamanski Hof van Cassatie), čije članove, na prijedlog Visokog sudbenog vijeća, doživotno imenuje savezna vlada. Ustavni sud ima 12 članova, po 6 iz francuske i flamanske jezične zajednice, koje imenuje kralj. Administrativno je Belgija podijeljena na 3 regije (Bruxelles, Flandriju i Valoniju), te 3 jezične zajednice (francusku, flamansku i njemačku). Nacionalni praznik: 21. srpnja (1831).

Književnost

Belgijska književnost na francuskom jeziku

Kako je belgijsko pučanstvo dvostrukoga podrijetla (Flamanci germanskoga, Valonci romanskoga) tako u Belgiji postoje i dva književna jezika: flamanski i francuski. Neki stariji pisci koji su se rodili na teritoriju današnje Belgije (do kraja XVIII. st.) redovito se prikazuju u francuskoj književnosti. Među njima se ističu: kroničari Froissart i Commines u srednjem vijeku, Jean Lemaire de Belges na prijelazu iz XV. u XVI. st., Philippe de Marnix de Sainte-Aldegonde u XVI. st., princ Ch. J. de Ligne u XVIII. st., poznat po djelima »Lettres à la marquise de Coigny« i »Coup d’oeil sur Beloeil«.

U doba stvaranja narodne neovisnosti – tridesetih godina XIX. st. – u belgijskoj književnosti na francuskom jeziku javio se romantizam. Tada prevladava književni diletantizam, na prošlost se gleda romantički, cijenjen je povijesni roman. Važniji su književnici toga doba: pjesnici André van Hasselt, Charles Potvin; romanopisci Eugène van Bemmel, Greyson, de Reul. Najvažniji je Ch. de Coster, moralist i romanopisac, te Octave Pirmez, esejist i kritičar.

Osamdesetih godina XIX. st. belgijska književnost na francuskom jeziku doživljuje preporod. Moderan je realistički i naturalistički izraz. Mladi se pisci okupljaju oko književne revije La Jeune Belgique (osnovana 1881). Predvodi ih pripovjedač C. Lemonnier, sljedbenik É. Zole. Ostali su istaknutiji književnici toga doba G. Rodenbach, pjesnik i pripovjedač, te pjesnici Albert Giraud, Iwan Gilkin, Valère Gille i Fernand Séverin. Oni su bliži parnasizmu nego simbolizmu. Simbolisti surađuju u reviji La Wallonie, koju uređuje Albert Mockel, pjesnik i kritičar. U ovoj se skupini ističu Charles van Lerberghe, Grégoire Le Roy i M. Elskamp. Treću skupinu, koja zastupa socijalnu orijentaciju, predvodi Édouard Picard. Njezino je glasilo L’Art moderne. Vode se žive polemike između pristaša artizma i društvenog aktivizma. Sve tri skupine nastoje izgraditi specifično belgijsku modernu književnost. Najvažniji su književnici toga doba M. Maeterlinck, pjesnik, dramatičar i filozof, i É. Verhaeren, pjesnik.

Od proznih pisaca među starijima su poznatiji G. Eekhoud, sklon naturalizmu, Eugène Demolder, suptilni psiholog, i Hubert Krains, pesimist blizak Maupassantu. U prvoj polovici XX. st. ističu se A. Baillon, Robert Vivier, te Ch. Plisnier, koji je za roman »Lažne putovnice« (1937) dobio Goncourtovu nagradu u Francuskoj. U drugoj polovici stoljeća među pripovjedačima su najzapaženiji F. Marceau, Robert Poulet, Conrad Detrez, Gaston Compère i P. Mertens, te znatan broj žena: B. Beck, Neel Doff, Simone Berson, Dominique Rollin, F. Mallet-Joris. Najpoznatiji belgijski književnik XX. st. ipak je G. Simenon, zahvaljujući romanima o inspektoru Maigretu.

Dramski autori pretežito slijede usmjerenja francuskoga kazališta. Svjetsku je afirmaciju stekao M. Maeterlinck, autor popularnog djela »Plava ptica« (1909). Ističu se i F. Crommelynck, koji prije Giraudouxa u kazalište uvodi poetske fantazije, te M. de Ghelderode, u čijem se irealnom svijetu prepleću okrutnost, cinizam i nježnost. F. Marceau u svoje bulevarske komade uvodi satiričku dimenziju, Gustave Vanzype podsjeća na Ibsena, Jean Louvet bavi se političkim temama.

Među esejistima i kritičarima ističu se Roger Bodart, Servais Etienne, Marie Delcourt, Jean-Baptiste Baronian, George Poulet, Edmond Joly, Charles Bernard, Jacques Pirenne, Émilie Noulet.

Kada je riječ o pjesništvu, nezaobilazna su dva sljedbenika nadrealizma: Norge i naročito H. Michaux, kojega Francuzi ubrajaju među svoje pjesnike.

Književne veze između belgijskih Valonaca i Francuza bile su osobito snažne između dvaju svjetskih ratova, kada je – na utuk flamanskomu separatizmu – 1921. u Bruxellesu osnovana Kraljevska akademija za francuski jezik i književnost.

Belgijska književnost na flamanskom jeziku

Belgijska književnost na flamanskom jeziku  → flamanci, književnost

Kazalište

Kazališni život odvija se na dvama jezičnim izrazima, francuskome i flamanskome. Predstave na francuskom jeziku izvode se od XIII. st., i to farse i moraliteti. Prešavši sve faze od klasicizma do romantizma, usporedno s Francuskom, u dramskoj produkciji XIX. st. važni su predstavnici Ch. Potvin, Ch. De Coster i É. Verhaeren. Na svjetskim pozornicama afirmiraju se početkom XX. st. M. Maeterlinck, F. Crommelyinck te, poslije, M. de Ghelderode. Godine 1945. osniva se Belgijsko nacionalno kazalište s klasičnim repertoarom. Eksperimentalno kazalište zastupa Théâtre de Poche, osnovano 1951., a istraživanju se okreće i Festival mladoga kazališta u Liègeu, utemeljen 1958. Od 1975. kraljevskom uredbom subvencioniraju se i različite izvaninstitucionalne trupe. – Predstave na flamanskom jeziku javljaju se također od XIII. st.; u doba renesanse djeluje pjesnik i dramatičar J. van den Vondel, koji piše i na nizozemskom jeziku, a u doba baroka M. de Swaen. U XIX. st. osnivaju se profesionalne flamanske družine i stalna kazališta u Bruxellesu, Antwerpenu i Gentu. Suvremeni dramatičari nastavljaju tradicije flamanskoga kazališta, unoseći u svoja djela specifična nacionalna obilježja.

Likovne umjetnosti

Bogata flamanska umjetnost doživljava stagnaciju u XVIII. st. Tek nakon 1830. osamostaljenje Belgije omogućilo je nov procvat umjetnosti. Arhitektura se do 1850. uglavnom povodila za gotičkim uzorima: Matthias Joseph Wolters izgradio je Biskupsku palaču u Gentu (1841–45), Leo Pieter Suys crkvu Saint Joriskerk u Antwerpenu (1847–54), a Jan Pieter Cluysenaar Galeries Saint Hubert u Bruxellesu (1837–47); ima i utjecaja renesanse: Palača pravde u Gentu (1836–40) Lodewijk Roelandta. U drugoj polovici XIX. st. u stilu tzv. reformirane gotike Jean-Baptiste Béthune izgradio je samostansku školu i crkvu u Vive-Kapelleu kraj Bruggea (1860–67); ekspresivnim neogotičkim izrazom odlikuju se zgrade Nacionalne banke (1859–64) Henrija Beyaerta te Palače pravde Josepha Poelaerta u Bruxellesu (1866–83). U tzv. flamanskom neorenesansnom stilu Jean Baes izgradio je Théâtre Flamand Royal u Bruxellesu (1885–89). Kovinske konstrukcije primjenjuju Arthur Vierendeel, Paul Hankar te Alphonse Balat. Potkraj XIX. st., u duhu reformatorskih ideja art nouveaua, na razvoj belgijske arhitekture znatno utječu V. Horta (Maison du Peuple, 1895–99. u Bruxellesu) i H. van de Velde (vlastita kuća u Bloemenwerfu, 1895–96). Istodobno Paul Saintenoy i Ernest Blérot u Bruxellesu, Joseph Bascourt u Antwerpenu, Oscar Van de Voorde i Albert Van Huffel u Gentu te Gustave Serruier-Bovy i Paul Jaspar u Liègeu arhitektonski jezik art nouveaua obogaćuju osebujnim cvjetnim dekoracijama. Nakon 1900. ekspresivni se jezik arhitekture pojednostavnjuje, a zastupaju ga Georges Hobé, Emiel Van Averbeke, Paul Cauchie i Octave Van Rysselberghe. Nakon I. svjetskog rata dolazi do nagle industrijalizacije te do opsežne rekonstrukcije gradova, uglavnom po urbanističkim planovima Louisa Van der Swaelmena. Jednostavnijim, modernim načinom, primjenjujući armiranobetonske konstrukcije, grade V. Bourgeois (Cité Moderne, 1922–25. u Berchem-Saint Agatheu) i Louis Herman De Konninck (vlastita kuća u Bruxellesu, 1924). Le Courbusier (1927. gradi kuću za slikara Renéa Guiettea u Antwerpenu) utječe na belgijske graditelje između dvaju ratova, među kojima se ističu Jean-Jules Eggericx i Raphaël Verwilghen (Résidence Léopold u Bruxellesu 1934–37). Masovna izgradnja pretežno stambenih građevina (npr. René Braema, rezidencijalni blokovi na Kielu u Antwerpenu, 1949–58) nakon II. svjetskog rata odlikuje se funkcionalističkom jednostavnošću. Funkcionalizam postiže vrhunac na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. Primjenjujući nove (aluminij, plastika) i tradicionalne građevne materijale (opeka) u novije doba Lucien Kroll, Claude Strebelle, André Jacqmain i Charles Vandenhove slijede uglavnom suvremene razvojne smjerove. – Početkom XIX. st. u slikarstvu vladaju klasicisti, među kojima se ističu Joseph Paelinck, Mathieu-Ignace van Bree i François-Joseph Navez. Međutim, već Gustaaf Wapers otvara put romantizmu i povijesno slikarstvu, kojemu su najvažniji predstavnici L. Gallait i Antoine Wierz. Od 1860. umjetnici se sve više okreću prirodi i životu; ističu se pejzažisti Eugène Verboeckhoven, Théodore Fourmois, Alfred de Knyff i François Lamorinière te slikari povijesnog žanra, a među njima osobito Ferdinand de Braekeleer, Jean-Baptiste Madou i Henry Leys. Šezdesetih godina XIX. st. po uzoru na barbizonsku školu osnivaju se slikarske kolonije (Hippolyte Boulenger u Tervurenu, Isidore Meyers u Kalmthoutu, Franz Courtens u Termondeu), Isidore Verheyden otvara put razvoju impresionizma, a Charles de Groux i C. Meunier posvećuju se slikanju realističkih prikaza socijalnih tema. Potkraj XIX. st. taj naraštaj ustupa mjesto mlađima, koji promiču nova gledišta, preuzeta iz Francuske. Među njima važno mjesto zauzimaju Émile Claus, Guillaume Vogels i H. Evenpoel te pointilisti Alfred William Finch, Théo Van Rysselberghe, H. van de Velde, i najistaknutiji umjetnik toga doba J. S. Ensor. Simboliste najavljuju grafičar F. Rops te slikari F. Khnopff i Jean Delville, a u slikarskoj koloniji Laethem-Saint-Martin djeluju simbolisti Valerius De Saedeleer, Gustave Van de Woestyne i Albert Servaes te ekspresionisti Frits Van den Berghe, Gustave De Smet. Belgijski ekspresionizam doživio je vrhunac s pojavom C. Permekea. Dvadesetih godina XX. st. afirmirali su se ekspresionist Jules De Bruycker i grafičar Frans Mesereel, futurist Jules Schmalzigaug, dadaist Paul Joostens, kubist Marthe Donas te nadrealisti V. Bourgeois, Pierre-Louis Flouquet i R. Magritte. U duhu ekspresionizma i simbolizma tijekom II. svjetskog rata potvrdili su se Gaston Bertrand, Louis Van Lint, Anne Bonnet, Marc Mendelson, Jan Cox i Rudolf Meerbergen, a potaknuti djelovanjem skupine Cobra (osnovana 1949), u kojoj djeluju Ch. Dotremont i P. Alechinsky, 1950-ih su se godina afirmirali Engelbert Van Anderlacht, Paul van Hoeydonck, Bert De Leeuw, Walter Leblanc i Paul Mara, koji slijede enformel, te Jo Dealhaut, koji slijedi konstruktivizam. Utjecaji suvremenih kretanja (pop-art, nova figuracija, happening) u likovnim umjetnosti u novije doba odražavaju se u djelima Rogera Raveela, Étienna Eliasa, Raula de Keysera, Reinera Lucassena te M. Broodthaersa. – Do 1880-ih Guillaume Geefs (mramorna statua Frédérica de Méroda, 1833), Charles-Auguste Fraikin (»Zarobljena ljubav«, 1845) i Antoine Sopers (»Mladi Napolitanac«, 1859) uglavnom su na akademski način izrađivali realističke reprezentativne spomenike, poprsja i alegorijske skupine, a po uzoru na talijansku renesansu radili su Julien Dillens (»Žena«, 1875), Charles Van der Stappen (David, 1878) i Thomas Vincotte (»Giotto«, 1874). Osamdesetih godina C. Meunier (»Kovač«, 1886) i Jef Lambeaux (mramorni reljef »Strasti« za Parc du Cinquantenaire, 1889–99., u Bruxellesu) napustili su tradicionalni akademski način i teme te su sugestivnim i jednostavnim prikazima likova u pokretu otvorili put novim naraštajima. Skulpture Georgea Minnea (»Fontana klečećih figura«, 1899) i Victora Rousseaua navijestile su umjetnost art nouveaua. Početkom XX. st. R. Wouters (»Bezumna borba«, 1912) stvarao je u Rodinovu duhu; G. Vantongerloo 1920-ih izradio je prvu apstraktnu skulpturu (»Prostorna konstrukcija«, 1917), a Paul Joostens kubističke i dadaističke konstrukcije i kolaže. Tridesetih godina ističu se Jozef Cantré i Oscar Jespers, koji su radili u duhu konstruktivističkog ekspresionizma, te Marcel Mariën i Roel d’Haese, koji su radili u duhu nadrealizma. Nakon 1950-ih belgijska skulptura slijedi suvremena kretanja, a kipari istražuju nove materijale i tehnike; ističu se Bram Bogart, Paul Van Hoeydonck, Vic Gentils i Rik Poot. Nakon 1960-ih afirmiraju se konceptualist Panamarenko, 1970-ih instalacijama Bernd Lohaus i Leo Copers, a u najnovije doba monumentalnim videoinstalacijama Marie Jo Lafontaine. – Nacionalni muzeji uglavnom se osnivaju u prvoj polovici XIX. st. Najpoznatiji su Musées Royaux d’Art et d’Histoire (u parku Cinquantenaire) te Musées Royaux des Beuaux-Arts de Belgique u Bruxellesu, koji čuvaju bogate zbirke antičke, srednjovjekovne, renesansnei moderne umjetnosti (novo krilo, posvećeno umjetnosti XX. st., otvoreno je 1984). Važni su muzeji također Musée Royal de Mariemont i Koninklijk Museum voor Schone Kunsten u Antwerpenu. Mnogobrojni muzeji osnovani su u Antwerpenu (ističe se Rubenshuis), u Bruggeu se po zbirci flamanskih majstora izdvaja Groeningemuseum, a u Gentu se po jednoj od najznačajnijih europskih zbirki primijenjene umjetnosti te umjetnosti art nouveaua izdvaja Museum voor Sierkunst; u Liègeu je Musée du Verre, poznat po zbirci stakla.

Glazba

Za najranija razdoblja glazbene povijesti belgijskih zemalja Flandrije i Valonije karakteristično je intenzivno bavljenje glazbenom teorijom (npr. Hucbald, IX–X. st., »O pouci harmonije«), ili Jakob iz Liègea (XIII–XIV. st., autor najvećeg europskoga srednjovjekovnog traktata »Zrcalo glazbe«). Najveći skladatelj kasnoga srednjeg vijeka J. Ciconia (oko 1335–1411) najava je franko-flamanske polifonske škole, koja će tijekom cijelog XV. i XVI. st. prevladavati europskom umjetničkom glazbom. Tijekom XVII. i XVIII. st. belgijska se glazba priklanja francuskomu glazbenokulturnomu krugu, a najistaknutiji su skladatelji potkraj toga doba F. J. Gossec (1734–1829) i A. E. M. Grétry (1741–1813).

Nakon stjecanja neovisnosti 1830. razvija se glazbeno visoko školstvo (konzervatoriji u Bruxellesu, Liègeu, Gentu i Antwerpenu), a dominaciju francuskog utjecaja u operi (F. A. Boieldieu, D. F. E. Auber, G. Meyerbeer) potiskuje nakon 1870. R. Wagner. Veću će samostalnost u odnosu na strane uzore potkraj XIX. st. izraziti glazbeno stvaralaštvo u komornoj i simfonijskoj glazbi, te kantatama i solo pjesmi. Razdoblje romantizma pod snažnim je utjecajem najjačega belgijskog skladatelja epohe C. Francka (1822–90) i muzikologa europskog ugleda F. J. Fétisa (1784–1871; »Sveopća biografija« i »Opća povijest glazbe«). Dok valonske škole više njeguju instrumentalnu, simfonijsku i komornu glazbu, flamanske imaju težište u glazbi povezanoj s riječju (oratorij, kantata, zbor, solo pjesma). Međunarodno je poznata i priznata belgijska violinistička škola, od Ch. A. de Bériota u XIX. st. preko H. Vieuxtempsa, Césara Thomsona do E. Ysayea i Andrè Gertlera u XX. st. U XX. st. djeluju skladatelji Valonci različitih stilskih usmjerenja: Joseph Jongen, Victor Vreuls, Théo Ysaije, Léon Jongen, Armand Marsick i tzv. bruxelleska škola (Paul Gilson i Raymond Chevreuille), pripadnici moderne J. Absil i André Souris; najpoznatiji je avangardist H. Pousseur. Usporedno djeluju flamanski skladatelji, od ideologa nacionalnog romantizma Petera Léonarda Léopolda Benoita (1834–1901) preko Jana Blockxa, Emila-Xavera Wambacha i Lodewijka Mortelmansa, Paula Gilsona i Julianusa Augusta de Boecka do Raymond Moulaerta i Alberta Huybrechtsa. Modernu je među Flamancima zagovarao M. Poot, izrazit je avangardist Louis de Meester, dok su prave stilske zasebnosti u XX. st. opusi Jef van Hoofa (flamanski nacionalni izraz), Marinusa de Jonga (kontrapunkt, starocrkveni tonaliteti), Victora Legleya i Davida van de Woestijne. – Belgijsko muzikološko društvo utemeljeno je 1946., a među istaknute muzikologe XX. st. ubrajaju se Charles van den Borren, Robert Wangermée, Celestin Deliège i Henri Vanhulst. Jean-Auguste Stellfeld u Antwerpenu je od 1932. izdavao seriju »Monumenta Musicae Belgicae« (glazba XV. do XIX st.).

Najvažnije su institucije suvremenoga belgijskoga glazbenog života konzervatoriji (tri valonska i tri flamanska), natjecanje Concours musical international Reine Elisabeth (violina, glasovir, pjevanje), Festival van Vlaanderen (od 1958), kraljevsko kazalište La Monnaie (utemeljeno 1700. u Bruxellesu) i Ballet du XXe siècle (M. Béjart, od 1960). Prvi stalni simfonijski orkestar u Belgiji utemeljen je 1931. u Bruxellesu, a od 1936. poznat je kao Orchestre National de Belgique. U novije doba zatvaraju se operne kuće, a osnivaju novi simfonijski orkestri.

Što se folklorne glazbe tiče, Belgija je rano urbanizirana, pa je narodna glazba bila pod snažnim utjecajem glazbene kulture građanstva. U etnomuzikologiji bolje je obrađena flamanska (P. Collaer) nego valonska baština. Od sredine XIX. st. skupljaju se narodne pjesme, a narodni instrumentarij rabi glazbala kao što su čegrtaljke, brunde, prirodni rogovi, okarine, poprečne flaute, gajde, harmonike, fidel i citra. Belgijski narodni napjevi uglavnom su monodijski. Identificirana su dva velika područja pjesmovnog repertoara: usmeno prenošena tradicija zbornog pjevanja i zapisane solističke pjesme.

Film

Prvi film u Belgiji snimljen je još 1900. godine (»Cineorama«, redatelj Raoul Grimoin-Sanson), no podjela na jezična područja otežala je ustaljivanje produkcije, pa mnogi autori odlaze iz zemlje (J. Feyder, Ch. Spaak). Prije II. svjetskog rata razvio se dokumentarni film, ponajviše o umjetnosti (glavni predstavnik H. Storck). Šezdesetih godina snažnije se razvija igrani film, često putem koprodukcija sa susjednim zemljama. Međunarodno je najzapaženiji redatelj A. Delvaux, a u 1970-ima pročula se feministički usmjerena Chantal Akerman; u 1990-ima J. Van Dormael osvaja međunarodne nagrade.

Belgija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 9.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6718>.