struka(e): | |
ilustracija
AFGANCI, bjelokosna figurica iz Begrama, II. st., Pariz, muzej Guimet
ilustracija
AFGANCI, mauzolej Abu Nasr Parsa u Balkhu, kraj XV. st.
ilustracija
AFGANCI, minaret Masuda III. u Ghazniju, XII. st.

Afganci (iz perzijskog), u širem smislu naziv za sve narode i etničke skupine nastanjene u Afganistanu, a u užem smislu sinonim za Paštune ili Paštunce.

Povijest

Povijest  → afganistan, povijest

Jezik

Afganski jezik ili paštunski, pašto (dijalektalno i puštu, pakhto [paxto'], indijski paṭhan, paṭhanski), jugoistočni iranski jezik, od 1936. službeni jezik Afganistana. Osim u južnoj polovici Afganistana (oko 9,5 milijuna) govori se i u zapadnom Pakistanu (oko 27 milijuna). Drugi je službeni jezik dari (farsi, farsi kabuli), također iz iranske porodice, točnije istočnoperzijski. Paštunski se bilježi prilagođenim arapskim pismom. Pokazuje jak utjecaj indijskih jezika (cerebralni suglasnici, ergativna konstrukcija u prošlim glagolskim vremenima) uz mnoge posuđenice iz arapskoga i perzijskoga te iz prakrta. Dvadesetični sustav brojeva. Arhaična morfologija, razmjerno dobro očuvane fleksije. Mnogobrojni su njegovi dijalekti, koji se okupljaju u dvije skupine: sjeveroistočnu i jugozapadnu.

Književnost

Afganska se pismenost razvijala na jezicima pašto (ili afganskom) i dari (farsi, tj. istočnoperzijskome), koji je do 1936. bio jedini službeni jezik. Pronađeni su fragmentarni tekstovi na paštunskom jeziku iz VIII. i XIII. st. Prvi je veći književni spomenik opis osvajanja kneževstva Swāt (1413–24), kojemu je autor sam osvajač šeik Mali; i njegov nasljednik Kadju Han (Kadyu Khan) piše o svojim ratnim uspjesima (1494). Novi poticaj dobiva književnost na jeziku pašto sufijskim pokretom rošani (po mistiku Pir Rošanu), koji napada vladajući sunitizam i traži socijalne reforme. Osnivač toga mistično-heretičkog pokreta, šeik Mirza Bajazid Ansari (1525–85), piše svoje djelo »Preblaga vijest« na paštunskom, arapskom, farsijskom i urdskom jeziku. Njegovo djelo proturječi islamskom vjerovanju i zagovara panteizam. Najpoznatniji predstavnik svjetovne feudalne paštunske poezije bio je Hušhal Han (Khushhal Khan; 1613–89), poglavica plemena Hatak; Afzal Han Hatak (Afzal Khan Khattak; XVIII. st.) napisao je povijest Afganaca. Abdul Hamid iz plemena Momand (1660–1732) piše pesimističnu ljubavnu liriku i pod utjecajem je klasične perzijske poezije. Afganski su autori općenito pod utjecajem perzijske (manje indijske) književnosti; pjesnici su brojniji od proznih pisaca. Ahmad Šah Durrani (1721–71), osnivač afganske države (1747), piše ne samo pjesme o svojim ratnim pohodima već i ljubavnu liriku i pjesme u kojima slavi ljepotu krajolika. Kada je (zbog političkih događaja) potkraj XVIII. st. prijestolnica prenesena u Kabul, raste važnost farsijskog jezika (i književnosti) na račun paštunskoga. Međutim, paštunska književnost cvjeta u Pešavaru (u današnjem Pakistanu), dok Mihr-i Dil Han osniva potkraj XIX. st. književnu akademiju u Kandaharu za uzdizanje afganske paštunske književnosti. Začetnik je moderne paštunske proze Ahmad Maulavi (XIX/XX. st.), autor zbornika pripovijesti »Paštunska riznica« (»Mahzan-i Pašto«). Na početku XX. st. javlja se tzv. mladoafganski pokret, koji traži oslobođenje od engleske vlasti, širenje prosvjete, stvaranje vlastite inteligencije, nove književnosti itd. God. 1916. Salih Muhammed Han izdaje u Kabulu udžbenik jezika pašto. Mahmud Han Tarzi provodi reforme u poeziji, uzdiže afganski varijetet farsija (tzv. farsi-kabuli, koji je službeni jezik od 1936) na kojem piše. Kandaharska i Kabulska akademija ujedinjuju se 1937. radi proučavanja i razvitka paštunskoga jezika i književnosti, a u novije se doba razvija prijevodna, prozna i dramska književnost. U tom smislu afganska se književnost ne obogaćuje samo tematski, već se postupno mijenjaju i tradicionalne klasične forme, pa usporedno s gazelama, rubaijama i kasidama nastaje i tzv. građanska poezija. Nove poticaje dobiva afganska književnost 1919., tj. u vrijeme rata za nacionalnu neovisnost. Najpoznatiji su noviji afganski pisci Kiamuddin Hadim, Abdurrauf Benava, Nur Muhammed Taraki, Ulfat Gul Pača. Na farsijskom pišu Kari Abdulla, Halilulla Halili, Abdurašid Latifi, Zakir i drugi.

Likovne umjetnosti

U Munigaku su sačuvani ostatci monumentalnih fortifikacija, palače i hrama iz III. tisućljeća pr. Kr., a u Dilberdjinu i Altinu fortifikacije kružna oblika s monumentalnim portalima iz I. tisućljeća pr. Kr. Od IV. st pr. Kr. do I. st. značajan je helenistički utjecaj; u Ai Khanumu (vjerojatno Alexandria Oxiana) sačuvani su ostatci grada ortogonalnog rastera, a grčko-baktrijskoj umjetnosti pripadaju mramorna poprsja, statuete bogova i ženskih likova te predmeti umjetničkog obrta od plemenitih kovina. Za Kušanskog Carstva (I–IV. st.) razvila se gandharska umjetnost, mješavina helenističkih, perzijskih i indijskih utjecaja, usko povezana s budizmom. Od budističkih su spomenika iz II–IV. st. u Guldari sačuvane monumentalne stupe, u Haddi mnogobrojne stupe i pećinski hramovi smješteni na terasama, a u Bamianu su očuvana dva monumentalna Budina kipa iz druge polovice VI. st. (55 i 38 m; uništen 2001), a u Fondukistanu su freskama i obojenom štukaturom dekorirane niše hramova. U VII. i VIII. st. arapski osvajači nametnuli su Afganistanu islam, što se odrazilo i u umjetnosti. Najraniji spomenici islamske arhitekture potječu iz Balkha (džamija iz IX. st.), u Laškargahu su sačuvani raskošni dvorovi dinastije Gaznavida (XI. st.), a iz vremena dinastije Gorida (XII–XIII. st.) potječe bogato ukrašen minaret u Djamu. Važni su spomenici mauzoleji u Balkhu i Heratu (potonji se za vladavine dinastije Timurida razvija u raskošni grad, XV. st.). Među autorima iluminiranih rukopisa XV–XVI. st. najpoznatiji je Bihzad (?–1533). Arhitektura XVI–XVIII. st. oslanja se na perzijske uzore. Modernu arhitekturu karakterizira spoj zapadnjačkih utjecaja i domaće tradicije (kraljevsku rezidenciju u Kabulu planira i gradi vladar Amir Abdur Rahman potkraj XIX. st.). Suvremeni slikari obrađuju uglavnom folklorne teme; najistaknutiji su A. Brešna i H. Ittimadi. – Po vrsti tkanja ćilima raskošna kolorita, izradbi obojenog tekstila i svile, po čipki i srebrnom nakitu razlikuju se pojedini krajevi i etničke skupine. – Najbogatije kolekcije afganske umjetnosti nalaze se u muzeju Guimet u Parizu te u muzeju u Kabulu (zbog ratnih razaranja umjetnine su sklonjene 1991., zgrada je razorena 1993., a obnovljena 2007., kada su umjetnine ponovo izložene).

Glazba

Etnička raznolikost i kulturni utjecaji srednje, zapadne i južne Azije odražavaju se i u glazbi stanovnika Afganistana. Zajednička religija, islam, pridonosi postojanju skupnih značajki vezanih uz glazbu, kao što su npr. razmjerno nizak društveni položaj glazbenika i posebnost glazbe koju u privatnosti njeguju žene naspram glazbi što je u javnosti izvode muškarci. Glazbovanje smatraju aktivnošću primjerenom mlađim ljudima. Svadba, obrezivanje i druge svečanosti prigode su za muziciranje. Od 1950-ih godina podizanju ugleda, napose nekih tipova profesionalnih glazbenika, postupno pridonosi emitiranje njihove glazbe na radijskim postajama. Glazbala primjerena ženama samo su tamburin (doira) i drombulja (čang). Među glazbalima na kojima muziciraju muškarci dominiraju trzalačke lutnje. Tako kod Paštunaca nalazimo kratkovrati robab (srodan indijskom sarodu) i dugovrati tanbur, za Tadžike i Uzbeke karakteristični su dugovrati dambura i dutar, a za Beludže dambiro. Posvuda dolaze i glazbala tipa flaute (tüidük, nar) i oboe (surnai). Melodijskim glazbalima u ansamblima najčešće se pridružuje bubanj s dvjema opnama dhol ili pak zirbaghali s jednom opnom.

Citiranje:

Afganci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/afganci>.