znanstvena fantastika

znanstvena fantastika (engl. science fiction), žanr u književnosti, filmu, televiziji i stripu, koji prikazuje pojedinca i ljudsko društvo u kontekstu moguće budućnosti, najčešće putem interakcije s mogućom ili vjerojatnom znanošću i tehnologijom.

Književnost

U izvornom, književnom obliku znanstvena je fantastika dio popularne književnosti, određena je karakterističnom tematikom, motivima i ikonografijom (buduće vrijeme, svemir, drugi planeti, izvanzemaljci i sl.). Veći kritički interes za žanr javio se od 1960-ih; povezivanjem pojmova očuđenja ruskih formalista, V-Effekta B. Brechta i utopijske filozofije E. Blocha, kanonsku definiciju znanstvene fantastike ponudio je D. Suvin odredivši ju kao »književni žanr čiji su nužni i dostatni uvjeti prisutnost i međudjelovanje očuđenja i spoznaje, a čiji je glavni formalni postupak zamišljena alternativa autorovu empirijskom iskustvu«. Premda je Suvinova definicija kritizirana kao preskriptivna, idealna i ahistorijska, kasnija kulturalna čitanja žanra tu su definiciju tek revidirala, shvativši alternativnost svijeta znanstvene fantastike spram empirijske stvarnosti ne nužno kao prirodoznanstvenu, tehnološku i sl. nego i kao kulturnu. Strukturalistička definicija prema D. Suvinu omogućila je da se povijest žanra sagleda kao duga utopijska i vizionarska linija kritičkih djela od Platonove Države i priče o Atlantidi iznesene u Timeju i Kritiji, preko Euhemera i Jambula, Aristofana i Lukijana do F. Rabelaisa i renesansnih utopija (Th. More, T. Campanella, F. Bacon); potonjima je otpočeo moderni niz predznanstvenofantastičnih djela kakva su kulminirala u XIX. st., polufikcijskim utopijskim djelima u kojima se iz zamišljene buduće godine sagledava povijest čovječanstva retroaktivno do trenutka pisanja (L. S. Mercier, E. Bellamy, W. Morris). S druge je strane tradicija »fantastičnih putovanja«, čiji je kanonski predstavnik Cyrano de Bergerac, a mnogi se tekstovi uklapaju u obje tradicije (Gulliverova putovanja J. Swifta, Voltaireov Micromégasa). Početkom moderne znanstvene fantastike smatra se roman M. Shelley Frankenstein ili moderni Prometej (1818), koji opisuje strah pred nepojmljivim, karakterističan za kasniju znanstvenu fantastiku, ali uvodi i problematiziranje zloporabe moderne znanosti. Pravo su ishodište suvremene znanstvene fantastike »znanstvene romance« H. G. Wellsa (Vremenski stroj, Otok doktora Moreaua, Rat svjetova), koje su postavile model znanstvenofantastičnoga romana XX. st., tematski i motivski (npr. putovanje vremenom ili svemirom, izvanzemaljska civilizacija i napad izvanzemaljaca, genetski pokusi i zloporaba znanosti), ali i strukturno, uspostavivši filozofsku i društvenokritičku metarazinu karakterističnu za ponajbolju kasniju znanstvenu fantastiku. Začetnikom znanstvene fantastike smatra se i J. Verne iako se od njegove serije romana pod skupnim naslovom Fantastična putovanja samo nekoliko može smatrati pravom znanstvenom fantastikom (Od Zemlje do Mjeseca, 1865), dok su ostali mahom znanstvenopopularizacijske pustolovine. Motivi iz Verneovih i Wellsovih romana utjecali su na tzv. protoznanstvenu fantastiku, raširenu do 1920-ih. Američki urednik Hugo Gernsback imenovao je 1926. žanr, odredivši pripovijesti koje je tiskao u časopisu Amazing Stories kao »scientifiction«. Od tada je znanstvena fantastika presudno ostala određena dominacijom anglofonskoga tržišta, a njezin žanrovski oblik kodificiran razvojem žanra u SAD-u, gdje je klasični oblik dosegnuo vrhunac 1950-ih (R. Heinlein, A. C. Clarke, I. Asimov). Nasuprot tehnološko-avanturističkom idiomu klasične američke znanstvene fantastike »zlatnoga doba« (od 1920-ih do 1950-ih), od 1960-ih žanr se otvorio novim stilskim strujanjima, u tzv. novom valu (Ursula K. Le Guin, Roger Zelazny, Robert Silverberg, Harlan Ellison, Samuel R. Delany, Frank Herbert, Michael Moorcock, ranija djela Theodorea Sturgeona), odn. otvorio se modernističkomu pripovijedanju, a uskoro i postmodernističkomu (Philip K. Dick, J. G. Ballard), nasuprot dotadašnjoj prevlasti realističkoga, pa i trivijalnoga diskursa. Prevlast u tvorbi alternativnih, književnih svjetova dobile su humanističke znanosti (lingvistika, antropologija, etnografija i sl.) pa se diskurs žanra oslobodio žargona tehnologije i prirodnih znanosti, koji je od tada ostao vezan uz tzv. tvrdu znanstvenu fantastiku (Clarke, Gregory Benford, Greg Bear, Vernon Vinge), nasuprot tzv. mekoj ili socijalnoj (Le Guin), pa i tzv. literarnoj u znanstvenoj fantastici (npr. R. D. Bradbury). Uz standardne žanrovske podvrste (alternativna povijest, postapokaliptična znanstvena fantastika, priče o prvom kontaktu, space opera, vremensko putovanje i dr.), nastaju pokreti i novi podžanrovi: feministička znanstvena fantastika (Le Guin, Marion Zimmer Bradley, Joanna Russ, M. E. Atwood, D. Lessing i dr.), cyberpunk (npr. William Gibson, Bruce Sterling) i dr. Po strani od tih razvojnih smjerova nastali su distopijski romani (J. I. Zamjatin, A. Huxley, G. Orwell), kao i pojedinačni prinosi u kojima je znanstvena fantastika poslužila kao plauzibilan ironijski i kritički okvir (drame K. Čapeka; roman Duga gravitacije Th. Pynchona). Ruska znanstvena fantastika dala je niz zasebnih, pa i avangardnih prinosa (A. P. Platonov, Aleksandr Aleksandrovič Bogdanov, A. N. Tolstoj); nakon stagnacije u doba socijalističkog realizma prvi je važniji pisac potkraj 1950-ih bio I. A. Jefremov, od kasnijih se izdvajaju braća A. i B. N. Strugacki te V. O. Pelevin. Europska tradicija žanra ostala je dugo pod Verneovim i Wellsovim utjecajem (C. Flammarion, Kurd Lasswitz itd.); nakon II. svjetskog rata prevladao je američki žanrovski model, premda je tradicija utopije, filozofske satire (npr. S. Lem) i folklorne fantastike ostala izrazitija nego u SAD-u.

U Hrvatskoj je u XVIII. st. u Dubrovniku nastalo više epskih djela na latinskom jeziku u kojima se opjevavaju znanstvena otkrića te teme iz matematike, astronomije i filozofije, kao i prirodni sustavi (B. Stay, R. Bošković), dok izrazite protoznanstvenofantastične elemente sadrži ep B. Zamanje Zračni brod (1768), koji opisuje letjelicu težu od zraka i putovanje zrakom oko svijeta. Pravi protoznanstvenofantastični tekstovi nastali su početkom XX. st.: romani Crveni ocean M. Jurić Zagorke (1918–19) i Gospodin čovjek (1932) M. Hanžekovića. Evolucijski roman Na Pacifiku god. 2255. (1924) M. Šufflaya prvo je potpuno znanstvenofantastično djelo hrvatske književnosti, svojevrsna polemika s Wellsom, s mnoštvom orijentalističkih i antimodernističkih ideja, ali i futurološko promišljanje o mogućem duhovnom razvoju ljudske vrste. Znanstvena fantastika u Hrvatskoj ostala je zadugo rubna pojava; prvi istaknuti autori bili su potkraj 1950-ih i 1960-ih Angelo Ritig (Josip Rittig) te M. Bjažić i Z. Furtinger (potpisivani kao Bjažić-Furtinger). Znanstvenofantastične romane za djecu uspješno su pisali H. Hitrec i A. Gardaš (Ljubičasti planet, 1981; Izum profesora Leopolda, 1986). Moderna hrvatska znanstvena fantastika kontinuirano nastaje od sredine 1970-ih; 1980-ih istaknuti su pisci B. Belan (Utov dnevnik, 1982), Furtinger, Živko Prodanović i P. Raos, zapaženi su i Radovan Devlić, Biljana Mateljan, Damir Mikuličić, Slobodan Petrovski, Branko Pihač, Vesna Popović, Davor Slamnig i dr., a zapažene romane objavili su i Hitrec (Ur, 1982) te V. Barbieri (Epitaf carskog gurmana, 1983).

Film

Film je od samih početaka iskazivao sklonost znanstvenofantastičnomu sadržaju (G. Méliès). Zreli i kasni nijemi film ostvario je prve vrhunce žanra, napose u produkcijama njemačkog ekspresionizma (Paul Wegener, Otto Rippert, F. Lang). Tijekom 1930-ih dominiraju serijali (Flash Gordon, 1936), u Hollywoodu pojedini filmovi strave apsorbiraju elemente znanstvene fantastike, u Velikoj Britaniji nastaje pak zapaženi film prema scenariju H. G. Wellsa, Ono što dolazi W. C. Menziesa (1936). »Zlatno doba« u hollywoodskom znanstvenofantastičnom filmu bile su 1950-e godine, kada se niz filmova o svemirskoj invaziji može iščitati kao metafora hladnoga rata i straha od komunizma, ali i kritike militarizma te zloporabe znanosti kao i izraza straha od atomskoga rata (Jack Arnold, D. Siegel, R. Wise, Christian Nyby, Fred M. Wilcox); u tom duhu nastaju u istom razdoblju i japanski filmovi o čudovištima. Od kraja 1960-ih nastaju modernistički prinosi žanru (S. Kubrick, J.-L. Godard, F. Truffaut, A. Resnais, A. Tarkovski). Strah od atomske apokalipse i uništenja okoliša te prikaz distopijske budućnosti obilježio je i kasnije komercijalne znanstvenofantastične filmove – Planet majmuna (1968) Franklina J. Schaffnera, Omega čovjek (1971) Borisa Sagala, Soylent Green (1973) Richarda Fleischera, Loganov bijeg (1976) Michaela Andersona, trilogiju Pobješnjeli Max (1979–85) G. Millera i dr. Do zaokreta u produkciji znanstvenofantastičnih filmova došlo je od kraja 1970-ih, kada se, nakon tržišnog uspjeha filmova G. Lucasa (Zvjezdani ratovi, 1977) i S. Spielberga (Bliski susreti treće vrste, 1977; E.T., 1982), znanstvenofantastični film okrenuo spektakularnim produkcijama, ali i izrazito populističkim fabulama, često u serijalima i trilogijama te u filmskim serijama o superjunacima preuzetima iz stripova (Superman, Batman, Spiderman, X-Men itd.), a od 2000-ih i u žanru fantasyja (trilogija Gospodar prstenova; serijal o Harryju Potteru itd.); no i u takvom kontekstu nastaju iznimno važni filmovi, npr. R. Scotta (Tuđinac, 1979; Blade Runner, 1982). Znanstvenofantastični film od kritičkog i estetskog značaja nastaje često na marginama komercijalne produkcije, u neovisnom i umjetničkom filmu, okrećući se iznova distopijskim i ekološkim temama, kao i društvenoj kritici (M. Night Shyamalan, Andrew Niccol, Alfonso Cuarón, Danny Boyle). U hrvatskoj kinematografiji u spoju žanrova strave i fantastike ostvaren je zapaženi film Izbavitelj K. Papića (1976), dok je hrvatski doprinos postapokaliptičnomu, hladnoratovskom filmu 1950-ih bio Rat V. Bulajića (1960). Jedini »pravi« znanstvenofantastični film, Gosti iz galaksije D. Vukotića (1981), u parodijskom je modusu; Vukotić je režirao i nekoliko crtanih filmova u žanru znanstvene fantastike (Nestašni robot, 1956; Krava na Mjesecu, 1959).

Znanstvenofantastični su sadržaji, osim na filmu, vrlo česti i na televiziji te u stripu; još u razdoblju tzv. zlatnoga doba američke znanstvene fantastike došlo je do umrežavanja stripa, radija, filma i televizije u korištenju istih likova (Flash Gordon, Bluck Rogers, Batman, Superman). Pošto je više isprva neambicioznih serija (npr. Zvjezdane staze, 1966–69; Doctor Who, 1963–89) preraslo u supkulturni fenomen, znanstvenofantastične serije postale su od 1980-ih raširene (Zvjezdane staze: nova generacija, 1987–94).

znanstvena fantastika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 5.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67356>.