STRUKE:

zoogeografija

zoogeografija (zoo- + geografija), znanost koja proučava i objašnjava raširenost životinja. Istražuje tri temeljna procesa: razvoj (evoluciju), izumiranje (ekstinkciju) i raširenost (disperziju), koji određuju → areal neke životinjske svojte. Zoogeografija je dio → biogeografije, koja objašnjava zakonitosti raširenosti živih organizama na Zemlji, njihovo geografsko podrijetlo, vrijeme te putove i sredstva širenja.

Faunistički se podatci prikupljaju odavno, prvi znanstv. radovi iz toga područja potječu tek iz XVIII. st., a zoogeografija se kao samostalna znanost formirala u XIX. st. Zamah je doživjela pojavom Darwinova djela o podrijetlu vrsta (1859), a posebno radovima A. R. Wallacea, kojega se smatra njezinim osnivačem. Osobito se razvila u najnovije doba posredovanjem novih otkrića u području molekularne biologije i geologije. Mnogobrojne nove metode istraživanja taksonomskih razlika i filogenetskih odnosa pojedinih svojti omogućile su bolji uvid u povijest njihova razvoja, a spoznaje o geotektonskim promjenama u putove i načine njihova širenja. Nove spoznaje omogućile su razvoj drugih znanosti koje su u tijesnoj vezi sa zoogeografijom, kao što su ekologija i evolucija. Drugi važan poticaj bio je napredak tehnologije na svim područjima znanosti. Pojava računala omogućila je pohranjivanje i testiranje velikoga broja podataka i manipuliranje njima, razvoj modela i testiranje hipoteza. Podatci o geogr. distribuciji pojedinih vrsta, klimi, geologiji, pedologiji, hidrologiji, ljudskoj aktivnosti mogu se analizirati istodobno, u kratkom vremenu te na temelju tih podataka dobiti potpunije i točnije informacije. Razvojem Globalnoga informacijskoga sustava (GIS), korištenjem satelita, zoogeografija (kao dio biogeografije) prerasla je u znanost o globalnim promjenama, koja daje predviđanja o daljnjem razvoju života na Zemlji, pa i samom opstanku ljudske vrste.

Zoogeografska područja. Usporedbom faune različitih dijelova svijeta mogu se zapaziti sličnosti među pojedinim regijama. One su osnova za zoogeogr. podjelu svijeta. U tu svrhu razvijena je određena hijerarhija – pojedina su mjesta na Zemlji sa sličnim živim svijetom svrstana u geološko-biol. cjeline: regnum (carstvo – svijet), regija (područje), subregija (potpodručje), provincija (pokrajina), distrikt (kraj).

Prva prava zoogeogr. podjela datira iz XIX. st., a načinio ju je engl. pravnik i zoolog Philip Lutley Sclater (1858) prema raširenosti ptica pjevica. T. Huxley uveo je 1868. evolucijski princip i u tu klasifikaciju unio odgovarajuće promjene. Osnovnu zoogeogr. podjelu, koja se i danas koristi, uz manje izmjene, dao je A. R. Wallace u svojem djelu Geografska rasprostranjenost životinja (1876). On je na temelju raširenosti ptica i sisavaca podijelio kopnenu faunu na 6 zoogeogr. područja: palearktičko (veći dio Euroazije), etiopsko (veći dio Afrike), orijentalno (Indija i jugoist. Azija), australsko (Australija, Nova Gvineja), neotropsko (Srednja i Južna Amerika) i neoarktičko (Sjeverna Amerika). Velik napredak u zoogeogr. podjeli učinio je engl. geolog i prirodoslovac William Thomas Blanford (1890) predloživši tri glavna područja: australsko, južnoameričko i sjeverno područje. Za njih su prihvaćeni stari nazivi prema Huxleyu i Sclateru: za sjeverno područje (obuhvaća Euroaziju, Sjevernu Ameriku i Afriku) naziv sjeverni svijet (arktogea), za australsko južni svijet (notogea) i za južnoameričko područje novi svijet (neogea).

Za morsku faunu postoji više podjela, koje su postavljene prema različitim kriterijima: prema raširenosti mekušaca, riba, rakova, sisavaca. U morskom je životnom prostoru podjela na zoogeogr. područja znatno kompleksnija, jer uz horizontalnu treba uzeti u obzir i vertikalnu (dubinsku) zonalnost. Oblik i dubina oceanskoga dna osnova je biogeogr. podjele oceana. Zbog toga što se fizički uvjeti u oceanima mijenjaju s promjenom dubine, razlikuje se nekoliko dubinskih zona. U oceanima se mogu razlikovati dva bitna staništa u kojima se odvija život: pelagijal (voda) i bental (dno). Pelagijal se može podijeliti na dvije provincije: neritičku i oceansku. Postoji i biogeogr. podjela morske faune prema životnom području koje nastanjuju morski organizmi. Pelagički (pučinski) organizmi nastanjuju slobodnu vodu. Nekton su svi pelagički organizmi koji se snagom svojega tijela kreću kroz vodu, dok su plankton organizmi koji lebde u vodi nošeni strujama. Za razliku od njih, bentoski organizmi nastanjuju morsko dno. Raširenost bentoskih organizama ovisi o dubini i obilježjima dna, dok je raširenost pelagičkih organizama neovisna o dubini i obilježjima dna. Ipak, i na pelagičke i na bentoske vrste utječu isti procesi: primarna proizvodnja org. tvari, temperatura, slanost, gibanje morske vode. Na temelju tih podataka, brit. oceanolog Alan Longhurst načinio je 1995. biogeogr. podjelu oceana na tri područja: polarno područje, područje zapadnih vjetrova i područje pasata, te 33 potpodručja. Posebno je izdvojio područje obalnoga mora, koje omeđuje → kontinentalni šelf.

zoogeografija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67389>.