struka(e):

zoologija (zoo- + -logija), grana biologije koja proučava životinjski svijet ispitujući oblike, građu, razvoj, životnu djelatnost, uzajamne odnose životinja i okoliša, rasprostranjenost životinja, njihovu klasifikaciju i podrijetlo. Dijeli se na niz zasebnih disciplina. Morfologija proučava vanjsku i unutar. građu životinjskog organizma, a dijeli se na citologiju, histologiju i anatomiju; citologija proučava građu stanice, histologija građu tkiva, anatomija unutar. građu životinja. Embriologija proučava individualni razvoj, ontogeneza razvoj vrste od oplodnje do spolne zrelosti, fiziologija funkcije i životne procese (prehranu, podražljivost, disanje, kretanje, razmnožavanje) u organima, tkivima i stanicama životinjskog organizma. Molekularna biologija proučava biološke pojave na razini molekule; zoogeografija raširenost životinjskih vrsta i cijelih fauna na Zemljinoj površini i u moru, ekologija odnos životinje prema ostalim organizmima i prema okolišu u kojem obitava, sistematika ili taksonomija klasifikaciju životinja, evolucija postupni razvoj životinjskih vrsta tijekom pov. razdoblja, paleozoologija fosilne životinjske oblike. Ograničenjem proučavanja na određenu životinjsku skupinu ili taksonomsku kategoriju dobiva se daljnja podjela zoologije pa se tako ogranak koji proučava praživotinje (heterotrofne protiste) naziva protistologija, nametničke beskralježnjake crvolika oblika tijela proučava helmintologija, mekušce malakologija, rakove karcinologija, pauke arahnologija, kukce entomologija, ribe ihtiologija, gmazove herpetologija, ptice ornitologija, sisavce mamologija i dr.

Prvi podatci o životinjama uopće potječu od ljudi kamenoga doba (lovaca paleolitika), koji su na stijenama paleolitičkih špilja Španjolske i Francuske ostavili izvanredne crteže životinja svojega doba – konja, mamuta, bizona, jelena, hijena, medvjeda, sobova i divljih svinja. Temelje ant. zoologije postavio je Aristotel. Njegov termin εἶδoς (vrsta) odgovara pojmu vrste; širu životinjsku skupinu naziva γένoς (rod), a sve životinje dijeli na 8 tzv. velikih rodova (γένη μέγιστα). Beskralježnjaci su za njega životinje bez krvi, a kralježnjaci su životinje s crvenom krvlju (ἵναιμα). Kralježnjake dijeli na 5 velikih rodova: viviparni četveronošci (sisavci), ptice, oviparni četveronošci (gmazovi i vodozemci), ribe i kitovi. Iako se u njegovim spisima očituje veliko poznavanje životinjskoga svijeta (opisano oko 450 vrsta), uporište aristotelovske zoologije nije u sistematici nego u postavljanju općega biol. problema rješavanoga finalistički (gledište prema kojemu su sva zbilja i uzročnost svrhovito upravljene i strukturirane). Ni Rim ni sr. vijek ništa nisu dodali onomu što se u Aristotelovo doba znalo o životinjama. Jedino su Arapi dali poneki originalni prilog razvoju zoologije, a preko njihovih prijevoda Europa je upoznala Aristotelovu povijest životinja. U renesansi je oživjelo zanimanje za proučavanje životinja. God. 1552. engl. liječnik Edward Wotton u Parizu je izdao djelo O razlikama među životinjama (De difjerentiis animalium), pisano po uzoru na Aristotelovu klasifikaciju. To je prvo zool. djelo novijega doba. Gotovo istodobno počelo je izlaziti opsežno (5 sv.) enciklopedijsko djelo o životinjama švic. liječnika i prirodoslovca K. Gesnera (Povijest životinja, 1551–87). Osim opisa mnogih životinja abecednim redom, Gesner navodi i veći broj citata starih autora i suvremenika, a dao je i mnoge ilustracije (neke su Dürerove). U to je doba franc. liječnik Guillaume Rondelet pisao O morskim ribama (De piscibus marinis, 1554), potom tal. liječnik U. Aldrovandi o pticama (Ornithologiae, 1599–1603). Izumomom mikroskopa u XVI. st. niz. prirodoslovac A. van Leeuwenhoek i tal. anatom M. Malpighi ušli su u svijet sitnih bića. Naglo se povećao broj poznatih životinjskih vrsta, a usporedno s tim i potreba za svrstavanjem tih životinja u jedan sustav. Nakon nekoliko parcijalnih sustava različitih autora, šved. prirodoslovac C. Linné definirao je pojam vrste, ustanovio binomno nazivlje i dao svoj Prirodni sustav (1735). Linnéov suvremenik franc. prirodoslovac G. Buffon obogatio je zoologiju opsežnim materijalom o biologiji životinja u djelu Prirodopis (Histoire naturelle, 1749–88). G. Cuvier prvi je uveo pojam koljena, tipa životinjske organizacije, i postavio teoriju tipova (sve životinje svrstao je u 4 tipa). Poč. XIX. st. franc. prirodoslovac J. B. Lamarck postavio je temelje suvremenoj zoologiji beskralježnjaka i otvorio put ideji evolucije, kojoj je Ch. Darwin 1859. dao konačnu osnovu. Moderna znanost o evoluciji ima dalekosežan utjecaj na zoologiju; ona temeljito mijenja pojam vrste (→ evolucija). Zoološka sistematika, koja je svojedobno bila više-manje prikladna zbirka opisa vrsta s njihovim stalnim obilježjima, pod utjecajem te znanosti postala je registrator vrsta kako su se one pojavljivale i razvijale tijekom dugoga pov. procesa (koji još uvijek traje). U toj fazi došlo je do pravoga znanstv. vrjednovanja paleontoloških nalaza, poredbene anatomije i fiziologije, embriologije i zoogeografije. Zanimanje za biol. nasljedstvo, kao temelj evolucijskoga procesa, dovelo je do procvata genetike, a pokus, postavši glavnom znanstv. metodom, pridonio je tomu da je zoologija, koja je prije bila isključivo deskriptivna, postala znanost uzročno obrazloženih pojava. U sustavnom rasporedu životinjskoga svijeta do danas nije postignuta ni jedinstvenost ni konačni oblik. Danas se općenito upotrebljava sustav u kojem je carstvo Animalia podijeljeno na 2 podcarstva, Parazoa i Eumetazoa, a broj i nazivlje nižih sistematskih kategorija (natkoljena, koljena, potkoljena i razreda) promjenljivi su, podložni promjenama zbog novih (ponajprije molekularnih) istraživanja te ovise o interpretaciji pojedinih autora.

Citiranje:

zoologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/zoologija>.