STRUKE:

Zrinski

Zrinski, hrvatska plemićka obitelj. Ogranak hrvatskog plemićkog roda Bribirskih. Utemeljitelj tog ogranka bio je Grgur II. Bribirski, koji je 31. VII. 1347. u ime maloljetnoga nećaka Jurja III. (1346–61) predao kralju Ludoviku I. Anžuvincu Ostrovicu s Lučkom županijom u zamjenu za »utvrdu zvanu Zrin u zemlji Slavoniji« te posjede Pedalj i Stupnicu nedaleko od Zrina. Sam Grgur II. preselio se u utvrdu Zrin u Pounju, a obitelj je dobila ime po novostečenom posjedu. Juraj III. bio je prvi član obitelji koji je nosio prezime Zrinski. Sve do kraja XV. st. obitelj se nije previše isticala u javnom životu Hrvatske. Njegovala je veze s ostalim članovima roda Bribirskih i stjecala nove posjede. Tako je već Jurjev sin Pavao III. (1357–1410) proširio obiteljske posjede i podijelio ih sa svojim sinovima Petrom I. (1400 – oko 1440) i Nikolom I. (umro 1439). Petar I. naslijedio je imanja Jakova Bribirskoga, a njegov sin Petar II., koji je 1493. poginuo u Krbavskoj bitki, dobio je 1463. od Matije Korvina kraljevsku povlasticu, kojom je na svojim imanjima mogao iskorištavati rudu bez plaćanja daće, što je omogućilo uspon rudnika u Gvozdanskom (na Zrinskoj gori) i povećanje prihoda obitelji. Petrov sin Nikola III. (1489–1534) povezao se s uglednim plemićem I. Karlovićem i oženio se njegovom kćeri Jelenom pa su, temeljem nasljednih ugovora iz 1509. i 1521., Zrinski nakon smrti I. Karlovića (1531) stekli njegove prostrane posjede.

Kada su, nakon osmanskog zauzimanja Jajačke banovine (1528), posjedi Zrinskih u Pounju postali ugroženima, Nikola III. predao je 1524. nadvojvodi Ferdinandu I. Habsburškomu utvrde Novigrad i Dobru Njivu, a 1527. sudjelovao je u izboru Ferdinanda za hrvatskoga kralja. Nikolu III. naslijedili su sinovi Nikola IV. (1508–66) i Ivan (umro 1541), koji su u prijestolnim borbama Ferdinanda I. Habsburškoga i Ivana Zapolje podržali Habsburgovce. Zahvaljujući odanosti toj moćnoj vladarskoj dinastiji, u sljedećim su desetljećima znatno ojačali. Gospodarski temelj njihove moći bili su rudnici u Pounju, koji su im omogućili jačanje obrambenoga sustava protiv Osmanlija. No usporedno su nastojali sačuvati mir te su Osmanlijama plaćali godišnji tribut i dopuštali im slobodan prolaz njihovim posjedima. Odnos Zrinskih prema Osmanlijama promijenio se nakon 1540., kada je osmanska vojska prodrla u Pounje. Tada su Nikola IV. i Ivan odlučno odbili osmanski napad, čime je započelo razdoblje stalne protuosmanske borbe obitelji Zrinskih.

God. 1542. Nikola IV. pobijedio je Osmanlije kraj Budima, stekao kraljevo povjerenje i bansku čast, 1561. postao je kapetanom u Sigetu, a zatim glavnim kapetanom u ug. Prekodunavlju (Transdanubia). Poginuo je 1566. braneći utvrdu Siget. Za života nije uspio sačuvati stare posjede Zrinskih; 1556. Osmanlije su zauzeli Kostajnicu, jednu od najvažnijih točaka hrvatskog obrambenoga sustava, a tijekom 1570-ih opustošili su i zauzeli ostale zrinske posjede u Pounju. No kako je obitelj u međuvremenu stekla niz novih imanja (1541. posjede obitelji Bradač oko Ladomerca i Paukovca, 1546. međimursko vlastelinstvo, 1557. vlastelinstvo Monyorókerék /današnji Eberau u Gradišću/ na području ugarske županije Željezno /Vas/, do tada u posjedu obitelji Erdődy), osmanski prodori u Pounje nisu ih previše oslabili. Ženidbom Nikole IV. Katarinom Frankapan (1543) i ugovorom iz 1544. Zrinskima su, u slučaju izumiranja ozaljske grane Frankapana, trebali pripasti posjedi koji su bili dvostruko vrjedniji od njihovih dotadašnjih imanja. Do toga je i došlo nakon smrti Katarinina brata Stjepana IV. (III.) Frankapana (1577), kada su sinovi Nikole IV. naslijedili veći dio dotadašnjih frankapanskih posjeda (Ribnik, Brod, Ozalj, Dubovac, posjedi u Vinodolu).

Za života Nikole IV. obitelj je, zahvaljujući pomno vođenoj ženidbeno-nasljednoj politici, postala najmoćnijom plemićkom obitelji u Hrvatsko-Slavonskom Kraljevstvu. Stjecanja novih imanja, što su ih započeli Nikola III. i Nikola IV., nastavio je sin potonjega Juraj IV. (1549–1603). Od tada su Zrinski držali tri skupine posjeda uz granicu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva i austrijskih nasljednih zemalja: sjeverne posjede u ugarskim županijama Željezno (Vas) i Zala, posjede u središnjoj Hrvatskoj te posjede u Primorju.

Od kraja XVI. st. prihode Zrinskih dodatno je povećalo preusmjeravanje trgovine stokom, koja je umjesto tzv. Ljubljanskom cestom od tada tekla njihovim primorskim posjedima, na području kojih su podignuli velik broj tridesetničkih postaja u trgovištima. Na njihovo dodatno gospodarsko jačanje u XVII. st. utjecalo je podizanje lukâ u vinodolskom primorju, koje su poglavito služile za trgovinu drvom. Međutim, 1613. došlo je do promjene u posjedovnim odnosima. Tada je, naime, obitelj Erdődy ponovno stekla svoja nekadašnja imanja na području ugarske županije Željezno (Vas), a Zrinskima prepustila Medvedgrad i Rakovec.

Za vjerskih previranja u drugoj polovici XVI. st. Juraj IV. i Nikola V. (1559–1605) prihvatili su protestantizam te su na svojim posjedima u Međimurju umjesto katoličkog svećenstva doveli protestantske pastore. God. 1574–75. Juraj IV. pomagao je osnivanje tiskare u Nedelišću, u kojoj su uz Decretum I. Pergošića (1574) bile tiskane i protestantske knjige. Za razliku od Jurja, njegovi sinovi Nikola VI. (umro 1625) i Juraj V. (umro 1626), koji su isprva bili protestanti, posredovanjem ostrogonskoga nadbiskupa P. Pázmánya obratili su se na katoličanstvo.

Sinovi Jurja V., Nikola VII. (1620–64) i Petar IV. (1621–71), sukobili su se 1637. s Osmanlijama kraj Kanjiže (Nagykanizsa), a 1638. dogovorili se o diobi posjeda, što je bilo i ostvareno 1649. godine. Petar IV. svojim je posjedima upravljao iz Ozlja, a Nikola VII. iz Čakovca. U prvoj polovici XVII. st. uz postojeću luku Bakar, koju je potom zadržao Petar, Zrinski su podignuli luke Selce, Bakarac, Kraljevicu i Crikvenicu, koje su potom pripale Nikoli VII. Te su sjevernojadranske luke bile iznimno važne za razvoj izvozno-trgovinske djelatnosti Zrinskih, koji su u ranom novom vijeku, pored stjecanja velikoga broja prostranih posjeda, osnivali i mnogobrojna trgovišta. Velike prihode stjecali su trgujući stokom iz Ugarske, koju su preko svoje luke u Bakru izvozili na talijansko tržište. Poslije je trgovinu stokom zamijenila trgovina proizvodima i sirovinama s njihovih posjeda. Trgovali su tako željezom proizvedenim u željezari Zrinskih u Čabru te solju, drvenom građom i žitaricama. Tako su dobro organiziranom trgovačkom djelatnošću, nadzorom putova i ostvarivanjem velike dobiti u poslovanju, postavili temelje ranomu kapitalizmu na hrvatskom području. Zahvaljujući svojim visokim prihodima mogli su održavati vlastitu vojsku. Ujedno su jačanjem gospodarstva na svojim posjedima utjecali na ubrzani razvoj velikoga broja trgovišta (Čakovec, Legrad, Štrigova, Središće, Nedelišće, Prelog, Turnišće /Podturen/, Rakovec, Vrbovec, Trg kraj Ozlja, Ozaljsko Trgovište, Ribnik, Dubovac), stanovnici kojih su činili velik postotak stanovništva njihovih vlastelinstava (u Međimurju 22%, a u Rakovcu 30%).

Od početka XVII. st. razvili su intenzivne gospodarske i političke veze s Mletačkom Republikom, koja im je priznala mletačko plemstvo. Ujedno su održavali i dobre veze s Dubrovačkom Republikom. Time su se sve više udaljavali od Habsburgovaca, što je bilo i razumljivo uzme li se u obzir konkurentski odnos dviju susjednih luka, habsburških luka Trsta i Rijeke i zrinskoga Bakra. Osim toga, pojačana budnost Habsburgovaca na području Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva oslabila je i moć župana u ugarskim županijama, pa tako i utjecaj Zrinskih u Zaladskoj županiji. Ali umjesto da teže sačuvati naslove župana, Nikola VII. i Petar IV. težili su u XVII. st. steći bansku čast u Hrvatskoj. Razlog tomu zasigurno je bila težnja Zrinskih da ojačaju obrambenu snagu hrvatskih zemalja. Vladajuća dinastija, naime, nikako nije uspijevala pronaći rješenje za suzbijanje pojačane osmanske prijetnje te je, zbog pritiska sa zapada Europe, po svaku cijenu nastojala očuvati za Hrvatsku nepovoljan mir s Osmanlijama. Ujedno su, u težnji da stvore jaku apsolutističku državu, nastojali obuzdati moć hrvatskog i ugarskog visokoga plemstva te su dijelili povlastice nižemu plemstvu. Jednu od većih prepreka u tim nastojanjima predstavljali su im upravo Zrinski, koji su zahvaljujući prihodima sa svojih imanja imali vlastitu vojsku kojoj je cilj bio osloboditi se kako osmanskoga, tako i habsburškoga pritiska. Upravo su težnja za oslobođenjem zauzetih hrvatskih i ugarskih područja od osmanske vlasti s jedne strane, te nespremnost Habsburgovaca za ozbiljnije vojne akcije s druge strane, bili među glavnim uzrocima Zrinsko-frankapanske urote (1664–71) i propasti obitelji Zrinskih. Slomom urote Petar IV. zajedno s F. K. Frankapanom bio je pogubljen u Bečkome Novome Mjestu (1671). Njegova supruga Ana Katarina (oko 1625–73) i kći Aurora (Zora)Veronika (1658–1735) bile su odvedene u Graz te potom razdvojene; 1672. Ana Katarina bila je premještena u samostan sestara dominikanki u Grazu, a Aurora Veronika u samostan uršulinki u Celovcu (Klagenfurt). Druga kći Petra IV. i Ane Katarine, Judita Petronila (1655–99) bila je predstojnica samostana klarisa u Zagrebu, a njihova treća kći Jelena (1643–1703) posljednje je godine života provela u izbjeglištvu u Nikomediji, na teritoriju Osmanskoga Carstva. Posljednji muški članovi obitelji bili su Nikolin sin Adam, koji je poginuo u protuosmanskoj bitki kraj Slankamena (1691), te Petrov i Katarinin sin Ivan Antun, koji je umro 1703. u zatočeništvu u Grazu. Njegovom je smrću po muškoj lozi izumrla obitelj Zrinski.

Nakon propasti Zrinsko-frankapanske urote imanja Zrinskih prešla su pod fiskalnu upravu, a Dvorska je komora uzimala s tih posjeda cjelokupnu feudalnu rentu. Posljedično je došlo do povećanja fiskalnih prihoda središnjih austrijskih vlasti u Hrvatskoj, veći dio kojih se trošio izvan hrvatskih zemalja. Na taj je način propast obitelji Zrinskih imala dalekosežne posljedice na političke i gospodarske prilike u hrvatskim zemljama u idućim stoljećima.

Zrinski. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67467>.