Zrinski, Nikola VII.

ilustracija
ZRINSKI, Nikola VII.

Zrinski, Nikola VII., hrvatski ban (Čakovec, 3. V. 1620Kuršanečki lug, Međimurje, 18. XI. 1664). Nakon smrti njegova oca Jurja V. skrb o njem i mlađemu mu bratu Petru IV. preuzeli su 1626. protonotar Stjepan Patačić i zagrebački biskup Petar Domitrović. Kako su oba skrbnika ubrzo umrla, o braći je skrbilo četveročlano povjerenstvo, a njihov izravni skrbnik bio je Franjo Batthyány, unuk Nikole IV. Zrinskoga. Bio je legradski (međimurski) kapetan te kraljevski tavernik, a već 1628. bio je imenovan vrhovnim kraljevskim konjušnikom i velikim županom Zaladske i Šimeške (Šomođske) županije. Od 1630. školovao se na isusovačkom učilištu u Grazu, gdje je stekao temeljnu humanističku naobrazbu, a potom na isusovačkoj višoj školi u Trnavi, gdje je 1636. završio retoriku. Iako su ga odgajali isusovci, zadržao je vjersku snošljivost prema protestantima te je zastupao stav da se Crkva ne bi smjela miješati u svjetovne poslove. Nakon završetka školovanja zajedno je s bratom Petrom otputovao u Italiju, gdje ih je primio i papa Urban VII. Pošto su 1637. braća bila proglašena punoljetnima, podijelili su obiteljske posjede na dva jednaka dijela, zadržavši suvlasništvo u Čakovcu i Ozlju. Nikola je potom boravio u Čakovcu, gdje je uredio plemićki dvor i utemeljio bogatu knjižnicu. Kada je 1649. s bratom zaključio ugovor o potpunoj podjeli imanja, osim dvaju posjeda u Hrvatskoj zadržao je cijelo Međimurje i sve posjede u zapadnoj Ugarskoj. God. 1646. na kraljev se poziv, zajedno s 300 podanika, priključio hrvatskoj banskoj vojsci u Tridesetogodišnjem ratu (1618–48) te se istaknuo u bitkama protiv Šveđana te Jurja I. Rákóczyja. Za iskazanu hrabrost Ferdinand III. dodijelio mu je titulu »generala sviju hrvatskih četa«. God. 1647. bio je imenovan hrvatskim banom, ali je u tu čast bio uveden 1649. na Hrvatskom saboru u Varaždinu (obnašao ju je do smrti). Na saborskom zasjedanju u Zagrebu 1655. podupirao je zaključak o odustajanju od izraza »partes subjectae« za hrvatske zemlje, koji je do tada bio u uporabi u Ugarskom Kraljevstvu; prema tom je saborskomu zaključku novi službeni naziv za hrvatske zemlje postao Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Bio je zagovornik osnivanja domaće stajaće vojske, prema švedskom uzoru, čiji bi zadatak bio ratovati s Osmanlijama. Za obnašanja banske časti proslavio se pobjedama nad Osmanlijama (kraj Kostajnice 1652. i Kanjiže /Nagykanizsa/ 1660), a pripremajući se za skorašnji protuosmanski rat na ušću rijeke Mure u Dravu 1661. izgradio je utvrdu Novi Zrin. Za rata 1663–64. istaknuo se u više bitaka, osobito u »zimskoj vojni« početkom 1664., kada je prodro do Osijeka i zapalio znameniti Sulejmanov most. Nakon Vašvarskoga mira (1664), nepovoljnoga za Hrvatsku i Ugarsku, postao je vodeća osoba u protuhabsburškoj uroti, ali je nedugo potom smrtno stradao u lovu. God. 1651. u Beču je objavio djelo Jadranskoga mora sirena (Adriai tengernek Syrenaia), pisano madžarskim jezikom, koje je sadržavalo nekoliko lirskih pjesama i ep o opsadi te padu utvrde Siget, u kojem je slavio smrt pradjeda Nikole IV. Zrinskoga. Danas se to djelo smatra jednim od najboljih djela madžarske barokne književnosti. U rukopisu su sačuvana i druga njegova djela: Ne diraj Mađara (Ne bántsd a Magyart), Hrabri vitez (Vitéz hadnagy), Razmišljanje o životu kralja Matije (Mátyás király életéről való elmélkedések), Lijek protiv turskog opija (Az török áfium ellen való orvosságban). Mnogi su europski umjetnici izradili njegov portret, a u Engleskoj je bio objavljen i njegov životopis.

Zrinski, Nikola VII.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 11.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67475>.