Zubiri [ϑuβi'ri], Xavier, španjolski filozof baskijskog podrijetla (San Sebastián, 4. XII. 1898 – Madrid, 21. IX. 1983). Predavao je filozofiju na sveučilištima u Madridu i Barceloni. Nastojao je sintetizirati postavke neoskolastičke teologije filozofskom mišlju E. Husserla, M. Heideggera i J. Ortege y Gasseta, kao i s postavkama suvremene znanosti. Tvrdio je da su pozitivna znanost i katolička filozofija suprotne krajnosti iste realnosti. Ni jedna strana ne može opovrgnuti ili ispraviti postavke koje iznosi i zastupa druga strana. Znanost ne može prodrijeti u metafizičko pa ostavlja dojam nepotpune iskorištenosti cjelokupnoga znanja. Zato znanost mora koristiti filozofiju kako bi ozbiljila ideju prirode, koju sama ne može spoznati temeljem pozitivnih činjenica. Baveći se filozofijom egzistencije, prihvatio je radikalnu ontološku ništavnost čovjeka, koji postoje čovjekom tek u prihvaćanju i izvršavanju danih mu zadaća. Priroda čovjeka temelji se na samorealizaciji sebe kao osobe, što je i jedini razlog njegova postanka. Glavna djela: Priroda, Povijest, Bog (Naturaleza, Historia, Dios, 1944), O biti (Sobre la esencia, 1962), Pet lekcija iz filozofije (Cinco lecciones de filosofía, 1963), Osjećajna inteligencija: inteligencija i realnost (Inteligencia sentiente: inteligencia y realidad, 1980), Inteligencija i logos (Inteligencia y Logos, 1982), Inteligencija i razum (Inteligencia y Razón, 1983).
