orijentalizirajući stil, stil u oslikavanju grčkih vaza; razvio se krajem geometrijskoga razdoblja između 750. i 690. pr. Kr. oponašanjem istočnjačkih obrtničkih proizvoda, posebice sagova i metalnih posuda. Motivi pupoljaka, cvjetova lotosa, rozete, palmete, različita fantastična, hibridna bića (sfinge, grifoni, sirene) i životinje (lavovi, vodene ptice) raspoređeni u frizovima pokazuju utjecaj Istoka, odnosno asirske i feničke umjetničke estetike. Osim prepletanja ornamentike, dekorativnosti stila pridonose i boje: crna, bijela, žuta i crvena. Stil se proširio na cijeli grčki svijet, a jedno od glavnih središta bio je Korint. Razlike između pojedinih radionica odgovaraju procesu kolonizacije, odnosno sve većoj samostalnosti grčkih naseobina. Poznato je više vrsta keramike toga stila: protokorintska, korintska, rodsko-miletska, delsko-melska, fikelura, klazomenska, lakonska, halkidska, ceretanska. Na kasnim primjercima korintske keramike sve se češće pojavljuje i ljudski lik. On je kao i životinjski izveden na specifičan način, tj. kao puna silueta s urezanim pojedinostima.
