Benešić, Julije

ilustracija
BENEŠIĆ, Julije

Benešić, Julije, hrvatski književnik, prevoditelj i leksikograf (Ilok, 1. III. 1883Zagreb, 19. XII. 1957). Pučku školu polazio u Iloku, gimnaziju u Osijeku. Prvo medicinu, potom slavistiku i romanistiku te zemljopis i povijest studirao u Beču, Krakovu, Zagrebu, Pragu i ponovno u Krakovu, gdje je (1907) diplomirao. Bio je profesor povijesti i zemljopisa na Realnoj gimnaziji i Trgovačkoj akademiji u Zagrebu, istodobno kazališni kritičar Narodnih novina. Obnašao različite dužnosti: lektor poljskoga jezika na Sveučilištu u Zagrebu, nadzornik Glazbene i glumačke škole, intendant HNK-a u Zagrebu (1921–26., 1939–40), prosvjetni inspektor, tajnik DHK. Godine 1930–38. bio je lektor hrvatskog jezika u Varšavi, urednik za poljsku književnost u Hrvatskoj enciklopediji (do 1945) i suradnik Enciklopedije Jugoslavije (1950–57).

Kao književnik ogledao se u raznim žanrovima: poeziji, feljtonistici, književnoj i kazališnoj kritici, putopisima. Napisao je više eseja o hrvatskim književnicima (A. Harambašić, F. Galović, M. Krleža i dr.), a podosta je članaka posvetio i stranim, posebno poljskim piscima (A. Mickiewicz, J. Słowacki, H. Sienkiewicz, W. S. Reymont i dr.). Onako kao što je hrvatsko čitateljstvo upoznavao s klasicima poljske književnosti, tako je za boravka u Varšavi organizirao tzv. Biblioteku Jugosłowiansku, objavljujući u njoj uz prijevode srpskih i slovenskih pisaca i djela istaknutih hrvatskih književnika (I. Gundulić, I. Vojnović, I. Mažuranić, I. Andrić, M. Krleža).

Prosječan kao pjesnik i uopće kao beletrist, Benešić je najviše pridonio hrvatskoj kulturi i književnosti, uz prevoditeljski rad, kritičkim izdanjima sabranih djela hrvatskih pisaca (A. G. Matoš, F. Galović, A. Harambašić, R. Jorgovanić, A. Kovačić). Kao kritičar, posebno u ocjenama kazališnih predstava, nastavlja se na impresionističku kritiku moderne (V. Lunaček), a u lirici ostaje u maniri sentimentalističko-pasatističke poezije postromantičarskog tipa, tek s povremenim refleksivno-protestnim akcentima (primjerice u ratnim stihovima, kanconijeru Fili).

Jedna od najvažnijih Benešićevih djelatnosti vezana je uz razdoblje njegove intendanture u zagrebačkom HNK-u. Zahvaljujući njemu, na repertoaru su se našle ponajbolje drame hrvatskih pisaca, kako onih iz starijih razdoblja tako i suvremenih (Gundulić, T. Brezovački, I. Mažuranić, I. Vojnović, F. Galović, posebno Krleža, te J. Kulundžić, J. Kosor, M. Begović, M. Feldman, A. Cesarec i dr.). Preveo je nekoliko poljskih drama, a organizirao je i dolazak Moskovskoga hudožestvenog akademskog teatra (MHAT-a) u Zagreb, pa je pridonio usponu hrvatskoga kazališta, slično kao S. Miletić u doba svoje intendanture. Uređivao je časopise Savremenik (1917–19) i Književnik (1928).

Gramatyka języka chorwackiego czyli serbskiego (1939) najvažniji je Benešićev doprinos jezičnoj kroatistici. Poglavlje Serbizmy i kroatyzmy prvi je veći popis leksičkih razlika između hrvatskoga i srpskoga. Autor je leksikografski dobro izrađena Hrvatsko-poljskog rječnika (1949), dok je objavljivanje njegova nedovršena Rječnika hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića započelo posmrtno (1985).

Benešić, Julije. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.3.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6893>.