struka(e): | |
ilustracija
BENEVENTANA, karateristična slova; slova spajana ligaturom
ilustracija
BENEVENTANA, rukopis misala iz XI. st., Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

beneventana, naziv za srednjovjekovno latinsko pismo, zaobljenu minuskulu, nadjenut prema imenu grada i pokrajine Benevento u južnoj Italiji. Oblikovala se u drugoj polovici VIII. st. u skriptoriju benediktinskoga samostana Montecassino. Odatle se raširila po južnoj Italiji, a brzo se, možda već na prijelazu iz VIII. u IX. st., uobičajila i u Dalmaciji. Rabila se do početka XIV. st., a katkad se javlja i poslije, sve do prve polovice XV. st. Postala je tako značajkom latinske pismenosti u Dalmaciji. Razvila se iz mlađega rimskoga minuskulnoga kurziva. Pomišlja se da je njezin razvoj krenuo osebujnim smjerom kada je u sjevernoj Italiji u IX. st. počela prevladavati karolina, minuskula stilizirana na području Karolinškoga Carstva. Tim je razvojem od kurzivne minuskule nastalo kaligrafsko pismo s vlastitim značajkama (najizrazitije kod slova a, e, r i t, te ligaturâ ci, fi, gi, li, ri, ti i skraćenicâ) koje ga odvajaju od drugih tipova latinske minuskule. Beneventana je pretežno knjižno pismo koje estetsku dekorativnost spaja s čitljivošću. Njegova su slova prvotno bila stilizirana oblo, ali se poslije javlja i uglata beneventana. U Dalmaciji preteže uporaba uglate. Tu se, kraj tradicionalne i domaće beneventane, već od rana javlja i karolina, pa su tako oba pisma u porabi jedno pored drugoga. U nekim su se samostanima pisari služili obama. Razvoj beneventane prošao je četiri razdoblja. U prvome (VIII–IX. st.) ona je postupno dobivala svoja obilježja, u drugome (do polovice X. st.) sazrijeva njezina kaligrafska stilizacija, u trećem (XI–XII. st.) doseže razvojni vrhunac i tada nastaju najljepši kodeksi, baš u doba dok u ostaloj Italiji sasvim prevladava karolina, a u četvrtome (XII–XIV. st.) slabi napon beneventanske stilizacije latinske minuskule, ona postaje manirirana, dobiva oštrine u potezima slova kojima kao da se natječe s goticom. Jedan je od najvažnijih rukopisa pisanih beneventanom Registar pape Ivana VIII., pisan u Montecassinu u XI. st., koji sadrži i papina pisma hrvatskim knezovima Zdeslavu i Branimiru te hrvatskome kleru. Najvrjedniji su spomenici dalmatinske beneventane Missale plenum (XI. st.), vjerojatno dalmatinskoga, trogirskog, postanja, čuva se u zagrebačkoj Metropolitanskoj knjižnici, a pisan je oblom i uglatom beneventanom, zatim Osorski evangelijar (druga polovica XI. st.), pisan oblom beneventanom, koji je sada u Vatikanskoj knjižnici, pa zadarski Većenegin evangelijar (oko 1085), pisan oblom beneventanom, sada u oksfordskoj knjižnici, i Trogirski evangelijar (čini se da je nastajao kroz dulje razdoblje u više navrata od XI. ili XII. do prve polovice XIII. st.), pisan uglatom beneventanom, urešen iluminacijama bizantsko-mletačkog stila, koji se čuva u katedralnoj riznici u Trogiru. Najmlađi datirani kodeks pisan beneventanom sadrži povijesno djelo Historia Salonitana arhiđakona Tome (nakon 1266), a nalazi se u splitskoj katedralnoj riznici. Beneventanom su pisane isprave i pravni zapisi kao što su kartulari Sv. Krševana (zagubljen) i Sv. Marije u Zadru.

Citiranje:

beneventana. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/beneventana>.