Benjamin, Walter

ilustracija
BENJAMIN, Walter

Benjamin [bε’n·jami:n], Walter, njemački filozof, esejist i teoretičar kulture (Berlin, 15. VII. 1892Port Bou, Katalonija, Španjolska, 26. IX. 1940). Studirao je na sveučilištima u Freiburgu, Berlinu, Münchenu i Bernu gdje je 1919. doktorirao iz filozofije umjetnosti tezom o pojmu umjetničke kritike u njemačkom romantizmu. Za studija je postao blizak cionizmu, no ubrzo se distancirao od njegova političkog i nacionalnog usmjerenja i zauzimao se za »kulturni cionizam«, odnosno za važnost afirmacije židovskog prinosa umjetnosti. Na njegovo su misaono formiranje znatno utjecali židovski misticizam, marksizam i kritička teorija. Prijateljevao je s mnogim značajnim misliocima (Leo Strauss, Gershom Scholem, Hannah Arendt, György Lukács, Ernst Bloch, Bertolt Brecht, Herman Hesse i dr.), a osobito blizak bio je s predstavnicima frankfurtske škole, napose s Theodorom Adornom s kojim je korespondencija iz doba emigracije važno teorijsko svjedočanstvo o kritici umjetnosti u masovnom društvu te totalitarnoj svijesti koja na njem počiva. Uoči dolaska nacista na vlast 1932. napustio je Njemačku i do smrti djelovao u emigraciji (Španjolska, Danska, Italija, Francuska i dr.), gdje nastavlja s radom i objavljivanjem. Podrijetlo njemačke žalobne igre (Ursprung des deutschen Trauerspiels, 1928), kojom se habilitirao 1925. na Sveučilištu u Frankfurtu, spekulativno je duhovnopovijesno djelo što luči tragediju, po naravi mitski utemeljenu, od tzv. žalobne igre koja je izraz povijesne melankolije. Studija je istodobno prilog teoriji alegorije. Objavljuje i aforističke bilješke i kratke eseje u zbirci Jednosmjerna ulica (Einbahnstraße, 1928), u kojoj su i eseji o Johannu Wolfgangu Goetheu, Franzu Kafki, Karlu Krausu i Charlesu Baudelaireu. Kao esejist, koji društvene dijagnoze iskazuje često u nizovima paradoksnih slika, srodan je romantičnoj predaji (osobito Friedrichu Schlegelu), ali i Friedrichu Nietzscheu, a od suvremenika E. Blochu i Th. Adornu. Posmrtno je znatno utjecao na suvremenu sociologiju kulture, osobito u krugovima nedogmatske intelektualne ljevice. Napose je poticajna rasprava Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije (Das Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit, 1936) koja sadržava izvorne spoznaje o naravi estetskih medija i položaju umjetnosti u modernom, tehnički obilježenom svijetu, prije svega u području odnosa između slikarstva, fotografije i filma. Smatra kako je umjetnost kao djelo i proces znatno narušena mogućnostima razvoja tehnike koja omogućuje reprodukciju umjetničkih djela u kojima nema više ničeg autentično umjetničkoga. Umjetnost tako postaje dio masovne proizvodnje na kojoj počivaju kapitalistička društva. Traganje za autentičnošću umjetničkoga djela počiva u području koje uspijeva biti izvan tehničke sfere koju podupire kapitalistički interes reproduktivnosti, pa se umjetnost razlikuje u svojoj originalnosti nasuprot kopiranju i umnažanju. Analizirao je prožimanje politike i umjetnosti prikazujući »estetizaciju politike« svojstvenu talijanskom fašizmu i njemu naklonjenu futurizmu te »politizaciju estetike (umjetnosti)« svojstvenu sovjetskom komunizmu i njegovoj teoriji odraza. U pokušaju bijega u SAD preko Francove Španjolske počinio je samoubojstvo. Od 1968 (ponovno od 2009) djeluje Međunarodno društvo »Walter Benjamin« koje okuplja filozofe, pisce, umjetnike i novinare sklone njegovim slobodarskim nazorima.

O recepciji Benjaminovih radova u Hrvatskoj svjedoče prijevodi odabranih radova Uz kritiku sile (1971), Estetički ogledi (1986), Podrijetlo njemačke žalobne igre (1989), Kritika umjetnosti u njemačkom romantizmu (2007), Novi anđeo (2008) i dr.

Benjamin, Walter. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6933>.