kontemplacija (lat. contemplatio: zrenje, zor, motrenje), tijek misaonoga udubljivanja ili vraćanja u sebe, pretpostavka kojega je oslobađanje od osjetilnosti, tj. radikalni prekid sa svim izvanjskim i tjelesnim danostima. Tek nakon toga duša ili duh, kada se ponovno okrene izvanjskomu svijetu, može u potpunoj čistoći i jasnoći sagledavati bît pojavnoga svijeta. Kontemplacija već kod Cicerona postaje istoznačnica s grčki mišljenim ϑεωρεῖν (→ teorija), tj. s nastojanjem da se bitak i bića motre kao takvi, ne radi neposredne koristi, već radi motrenja samoga, u čem Aristotel vidi vrhunac svih čovjekovih misaonih i praktičnih nastojanja. No dok ta racionalistička razvojnica od Aristotela vodi preko Tome Akvinskoga, Decartesa, Kanta i ne naposljetku Hegela, za kojega kontemplacija ima smisao jedino kao »sebipridolaženje duha kroz drugobitak«, u kojem on uvijek iznova prepoznaje jedino samoga sebe kao cjelokupnu zbiljnost, već od Platona, a poslije izričito i Augustina, postavljaju se temelji drugačijemu, gnostičkom razumijevanju kontemplacije, u kojem se očituje filozofijsko i kršćansko-teologijsko značenje te riječi. Platon u svojoj prispodobi sa špiljom zahtijeva potpuni raskid s tjelesnošću i osjetilnošću, kako bi duša ponovno mogla izravno zreti vječne ideje, a Augustin u 10. knjizi svojih Ispovijesti daje temeljitu kritiku predodžbenoga mišljenja i njime prouzročenih ovozemaljskih »kušnji« (tentationes) koje su uzrokovale »zaborav Boga«. Vraćanje u sebe, prema Augustinu, omogućuje ne samo povratak iz osjetilnoga svijeta već prije svega oslobađanje od onih osjetilnih slika svijeta koje su upravo omogućile spomenuti »zaborav Boga«; tek nakon toga potpunog »povratka u sebe« (reditio completa) kontemplacija dobiva puni smisao »zrenja Boga«, što ne podrazumijeva nikakav misticizam, već slobodu duše da bude dostojna božanskoga prisuća. U čisto teologijskom pogledu, kontemplacija označuje stanje potpunoga mira, pomirenosti s ovozemaljskom i onozemaljskom »sudbinom«, dovršenost života prije njegova zbiljskoga dovršetka. To se pak događa jedino po Božjoj milosti, dolaskom riječi Božje u svijet, dakle Isusa Krista, koji je svojom ljubavlju uzdignuo ljudsku narav do one razine na kojoj može susresti Boga, a da gledajući njegovo lice ne umre (Bernard iz Clairvauxa). Takav je kontemplativni susret s Bogom sadržan već u židovskom religijskom samorazumijevanju: Izrael u izvornom smislu riječi označuje onoga koji po Božjoj milosti ima mogućnost vidjeti lice Božje, tj. taj je narod već unaprijed određen da bude kontemplativan.
