Filipi, Goran, hrvatski jezikoslovac, romanist i leksikograf (Zadar, 18. I. 1954 – Medulin, 8. I. 2021). Diplomirao je talijanski jezik i književnost te engleski jezik i književnost na Filozofskome fakultetu u Zadru (1979). Godine 1985. magistrirao je u Interuniverzitetskome centru za poslijediplomske studije u Dubrovniku (smjer romanska lingvistika), a 1991. doktorirao je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu radom Istarska ornitonimija. Na Katedri za talijanski jezik Filozofskoga fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli radio od 1985. do umirovljenja 2019., kao redoviti profesor od 1998., a u dva mandata bio je i dekan (1998–2002). Predavao je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, u Kopru, te u Udinama. U znanstvenoistraživačkom radu bavio se ponajprije proučavanjem romanskih idioma na tlu Hrvatske (posebno Istre: istromletački, istriotski, istrorumunjski) te romansko-slavenskim jezičnim dodirima i prožimanjima (posebno u Dalmaciji, Istri i Julijskoj krajini). Objavio je dvadesetak knjiga, među kojime se ističe pet knjiga etimoloških studija o istrorumunjskome (Istrorumunjske etimologije, 2006), prvi hrvatsko-rumunjski rječnik (koautor Florin Ionilă, 2001), te dva etimološka rječnika pučkoga nazivlja (Istarska ornitonimija, 1994; Betinska brodogradnja, 1997). Radio na projektu Lingvističkog atlasa Istre i Kvarnera, u sklopu kojega je objavljeno više vrijednih publikacija. Proučavajući romanske idiome na istarskome tlu, pokazao je i istaknuo starinu hrvatske etničke i jezične sastavnice Istre, uz staru i noviju romansku. Od 2012. redoviti član HAZU.
