struka(e):

sinotibetski jezici (kinesko-tibetski jezici), jezična porodica koja obuhvaća više od 400 jezika koji se većinom govore u istočnoj Aziji, Indokini i u području Himalaje. Po broju govornika najveća su jezična porodica na svijetu jer samo mandarinskim kineskim govori više od milijardu ljudi. Klasifikacija je sinotibetskih jezika sporna. Tradicionalno se dijele na sinitsku i tibetsko-burmansku granu. Sinitski se jezici dijele na kineske jezike, koji su svi međusobno razmjerno blisko srodni (mnogi se među njima u Kini smatraju dijalektima), i jezike bai (erjuanski, hoking, bai, i neki drugi). Među kineskim je jezicima najznatniji mandarinski, službeni jezik NR Kine, no po broju govornika važni su i kantonski (ili jue), haka, vu, minski i neki drugi, koji se svi govore u Kini i među kineskom dijasporom. Tibetsko-burmanski jezici mnogo su međusobno raznolikiji i brojniji od sinitskih jezika, a dijele se na tibetsku granu (klasični tibetski, nevarski, šerpa i mnogi drugi jezici), baričku granu (bodo, lepča, lalung, itd.) i burmičku granu (burmanski ili mjanmarski, asong, lahu, khjao, maring i mnogi drugi). Položaj karenskih jezika (po i sgau, koji se govore u Mjanmaru) nejasan je, no čini se da su najbliži burmičkim jezicima. Dok su sinitski jezici uglavnom izolativni, među tibetsko-burmanskim jezicima mnogi imaju složenu aglutinativnu strukturu i obilježja koja se u sinitskim jezicima ne susreću, npr. ergativnost, poredak sintaktičkih kategorija S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol), dok u sinitskim jezicima prevladava poredak S(ubjekt) V (glagol) O(bjekt), itd. Složeni tonski naglasci, koje sinitski jezici dijele s drugim jezicima istočne Azije (npr. s vijetnamskim i tajskim, s kojima nisu srodni), odsutni su u mnogim tibetsko-burmanskim jezicima (osobito u tibetskoj grani). Najstariju pismenost među sinotibetskim jezicima ima kineski, s dokumentima koji sežu u početak I. tisućljeća pr. Kr. Stari su tekstovi sačuvani i na klasičnom tibetskom, burmanskom, i na nekim drugim jezicima, no velika je većina sinotibetskih jezika bespismena. Rekonstrukcija morfologije starokineskoga jezika u novije je doba dovela do ozbiljnih sumnji u tradicionalnu klasifikaciju sinotibetskih jezika, jer se pokazalo da je starokineski bio mnogo bliži tibetskomu no što se to prije mislilo. Također su u posljednje vrijeme postali dostupni opisi mnogih malih sinotibetskih jezika koje nije moguće jednoznačno uklopiti ni u jedan od tradicionalnih odvjetaka sinotibetske porodice, iako njihovo pripadanje porodici nije dvojbeno. Stoga je nedavno predloženo i nekoliko novih klasifikacija sinotibetskih jezika, ali nijedna nije općeprihvaćena. Općenito se vjeruje da se sinotibetski prajezik govorio negdje u području jugoistočne Kine prije barem 5000 godina, a možda i znatno prije. Mnogi znanstvenici povezuju širenje sinotibetske jezične porodice s »demografskom eksplozijom« do koje je došlo u neolitiku, kad su se u istočnoj Aziji počele uzgajati poljoprivredne kulture prosa (na sjeveru) i riže (na jugu).

Citiranje:

sinotibetski jezici. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/sinotibetski-jezici>.