banski namjesnik (namjesnik banske časti, latinski locumtenens banalis/bani), vršitelj dužnosti bana, privremeno imenovan na ispražnjeno mjesto ili u slučaju banove odsutnosti. Rana povijest ove institucije nije sustavno istražena. Dio historiografije opisuje Stjepana Kaniškoga kao slavonskoga banskog namjesnika 1362–66., dok se Petar Berislavić u dijelu izvora 1513. javlja na sličnoj dužnosti – kao upravitelj banovine (banatus … praefectus). Prema Vjekoslavu Klaiću ovu su instituciju uveli Habsburgovci, a prvi banski namjesnik bio je kninski biskup Andrija, kojega je 1531. imenovao kralj. Imenovanjem banskoga namjesnika, osobito tijekom duljega razdoblja, nastojalo se ponekad ograničiti i podvrgnuti većemu nadzoru ustanovu bana: nakon urote bana Petra IV. Zrinskoga 1670–80. kralj je upravljao Hrvatskom putem banskoga namjesnika (1670–74. postoje čak dva banska namjesnika, po jedan za civilne i vojne poslove). Iako je kralj u načelu imenovao banskoga namjesnika i Hrvatski sabor ga ponekad imenuje kako bi ograničio vlast podbana. Od druge polovice XVII. do sredine XIX. st. na toj se dužnosti često nalazio zagrebački biskup.
