afro-azijski jezici

afro-azijski jezici, danas već ustaljen naziv za jezike koji se govore ili su se govorili na široku području od afričke atlantske obale na zapadu do Središnje Azije i Omana na istoku, od Tanzanije i Senegala na jugu do sredozemnih obala s Maltom na sjeveru, a po načelu veće međusobne srodnosti raspoređuju se u semitsku, egipatsku, berbersku, kušitsku, omotsku i čadsku jezičnu granu. Starija, uglavnom već napuštena razredba tih jezika predviđala je samo dvije grane, semitsku i hamitsku, okupljajući u tu drugu egipatske, berberske, kušitske, omotske i čadske jezike kao njezine ogranke i nazivajući cijelu porodicu semitsko-hamitskom (ili hamitsko-semitskom). Unatoč zemljopisnoj širini i rodoslovnoj razgranatosti, afro-azijski jezici u većoj ili manjoj mjeri dijele mnoge zajedničke ustrojne crte, npr. tzv. emfatični red suglasnika, pretežitu trosuglasničnost u korijenima, tvorbu novih riječi afiksima i samoglasničkim smjenama, razlikovanje muškoga i ženskoga roda u imenicama, posebne oblike za jedninu, množinu i dvojinu, prefiksalnu konjugaciju u aktivnih a sufiksalnu u stativnih glagola. Dijelom su te podudarnosti svakako posljedica postanka svih afro-azijskih jezika od zajedničkoga pra-afro-azijskoga, prije desetak tisućljeća još govorenoga u zajedničkoj pradomovini u jugoistočnoj Sahari sredinom kamenoga doba. – Jezici semitske grane međusobno se dijele na ogranke, pa se tako u sjeveroistočni ogranak ubrajaju povijesni jezici tisućljetne epske književnosti i državne pismenosti u porječju Eufrata i Tigrisa, ponajprije akadski u klinopisnim spomenicima iz druge polovice III. tisućljeća pr. Kr., zatim, kao mladi mu izdanci, asirski u sjevernijem porječju Tigrisa i babilonski u južnom Međurječju, koje početkom I. tisućljeća pr. Kr. u govornoj uporabi sve više potiskuje aramejski. Od sjeverozapadnih semitskih jezika najstarije poznate tragove ostavili su ugaritski na sirijskoj obali Sredozemlja i starokanaanski u Palestini potvrđen, uz ostalo, na tisućama pločica otkopanih u novije doba u sirijskome gradu Ebli. Fenički je bio starohebrejskomu vrlo blizak jezik; to je jezik Fenicije i njezinih naseobina po Sredozemlju, potvrđen na natpisima od XIII. st. pr. Kr. za matično mu područje u Tiru, Sidonu i Biblu na feničkoj obali, gdje se govorio sve do II. st. kad je i njega potpuno potisnuo aramejski; pisao se suglasničkim pismom kojemu su Grci dodali samoglasnička slova, stvorivši tako alfabet za sebe i sav zapadni svijet. Mlađim je oblikom feničkoga punski, jezik moćne feničke naseobine Kartage u današnjem Tunisu, a kojim je seosko stanovništvo govorilo još u ranokršćanskom razdoblju do VI. st. Istomu, sjeverozapadnomu semitskomu ogranku pripada i hebrejski, jezik zemlje kanaanske od mora do rijeke Jordana, što ga je već u razdoblju progonstva u VIII. i VI. st. pr. Kr. iz govorne uporabe bio potisnuo aramejski, ali je krajem XIX. i u XX. st. iz njega nastao živi govorni, pisani i službeni jezik današnje izraelske države nazvan ivrit ili novohebrejski. U svojoj staroaramejskoj inačici aramejski je natpisno potvrđen od X. st. pr. Kr. uglavnom na području Sirije; sirski (novosirski) ili ajsorski, istočnoaramejski manjinski jezik koji se govori uglavnom u iračkome Kurdistanu, u Armeniji, Gruziji i Rusiji, najznatnijim je današnjim baštinikom rodoslovne i povijesne razgranatosti aramejštine. – U okviru jugozapadnoga semitskoga razvijao se od VI. st. iz beduinskih narječja sjeverne Arabije zajednički arapski jezik predislamskoga usmenoga pjesništva, koji je u VII. st. postao jezikom Kurana i srednjovjekovne arapske književnosti, i kao takav pokrio sav islamski svijet; od mjesnoga arapskoga narječja na sredozemnom otoku Malti nastao je, uz jake primjese talijanskoga, današnji malteški jezik, iako ga sami Maltežani pokušavaju izvoditi iz punskoga jezika antičke Kartage. Jugozapadnomu ogranku pripadaju i povijesni jezici južne Arabije, od kojih se do danas održalo samo nešto južnoarabijskih narječja, među njima i sokotransko u Jemenu i na otoku Sokotri. Dio je jugozapadnih semitskih jezika iz južne Arabije prije kraja I. tisućljeća pr. Kr. prenesen u Etiopiju, gdje se danas brojem govornika i životnošću ističu osobito tigre i tigrinja u Eritreji i na sjeveru Etiopije te amharski, stari jezik s razvijenom književnošću, koji je danas etiopski državni jezik; on je već u XI. st. iz govorne uporabe potisnuo jezik geez ili staroetiopski, na koji je još u starokršćansko doba bila prevedena Biblija i koji se sve do danas održao u pisanoj i crkvenoj uporabi. – Egipatska grana afro-azijskih jezika obično se dijeli na staroegipatski i koptski, no gdjekad se zasebnim jezikom priznaje samo egipatski kao jezik tisućgodišnje kulture i uljudbe u faraonskome Egiptu, a koptski se uzima tek kao posljednje razdoblje njegova razvoja. Povijest egipatskoga približno od 3500. pr. Kr. dijeli se na staroegipatski, srednjoegipatski, novoegipatski i demotski. Koptskom se inačicom novoegipatskoga egipatski kršćani u govoru i pismu služe od II–XVII. st., a u bogoslužju još i danas. – Jezici berberske grane široko su posijani po Sjevernoj Africi i Sahari; arapski je njihovo područje razbio na jezične otoke a uporabu im sveo na obiteljski krug, ali mnogima od njih još uvijek govore stotine tisuća ljudi. Najvećom se životnošću odlikuje kabilski u istoimenim brdima jugoistočno od grada Alžira, tamazight uglavnom u Srednjem Atlasu na području Maroka i tašelhit ili šle u južnom Maroku, sve jezici s više od milijun govornika; jezik tuareg (tuareški) ili tamašek, koji se govori u središnjoj Sahari na području Libije, južnog Alžira, Malija, Nigera i sjeverne Nigerije, neki odvajaju od ostalih berberskih jezika u zaseban ogranak. Berberskim jezikom neki drže i jezik guanče koji se na Kanarskim otocima govorio sve do XVII. st.; na afričkoj obali Sredozemlja nađeno je oko 1000 natpisa iz II. st. pr. Kr. na također izumrlom starolibijskom, a to je jezik koji je prije dolaska Feničana, Grka i Rimljana pokrivao gotovo svu sjevernu Afriku, u grčkih zemljopisaca zvanu Libijom, pa zato neki semitolozi cjelokupnu berbersku granu nazivaju libijsko-berberskom, ili čak libijsko-gvančskom s dvama ograncima, libijsko-berberskim i gvančskim. – Jezicima kušitske grane govore plemena raspoređena na afričkom rogu; među mnoštvom manjih jezika brojem se govornika ističu od sjevernokušitskih bedža u sjevernoj Eritreji i u susjednim dijelovima Egipta i Sudana, od istočnokušitskih afar, gala, sidamo i osobi somalski, službeni jezik u Somaliji, državi s više od 10 milijuna stanovnika. – Među omotskim jezicima, nazvanima po rijeci Omo u zapadnoj Etiopiji, najvažniji je jezik wolama sa znatnim brojem govornika i mnogo narječja; te jezike u novije vrijeme izdvajaju iz kušitskih u zasebnu granu. – U čadsku se granu ubraja mnoštvo malih jezika u srednjoj i sjevernoj Nigeriji te oko Čadskoga jezera. Neke ih jezikoslovne razredbe uzimaju kao zasebnu čadsko-hamitsku porodicu, a neke ih svrstavaju s jezicima crne Afrike, pogotovu nerazmjerno najveći među njima jezik hausa. Taj se jezik govori najviše u sjevernoj Nigeriji, u južnom Nigeru i mjestimično u Čadu, Srednjoafričkoj Republici, Kamerunu, Beninu, Togu, Obali Bjelokosti i dr.; stoljećima se pak govorio i izvan svojih matičnih područja kao lingua franca u središnjem dijelu podsaharskoga područja, te se računa da je broj onih koji se njime služe dvostruko veći od broja onih kojima je materinski jezik. Ukupnim pak brojem govornika hausa je u cijeloj Africi na trećemu mjestu, iza arapskoga i svahilskoga, a 1951. postao je, uz engleski, drugi službeni jezik za sjevernu Nigeriju. Piše se od XVIII. st., prvo arapskim pismom, potom latinicom; danas se i službeno promiče njegovo prerastanje u standardiziran jezik suvremene pismenosti.

afro-azijski jezici. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=709>.