biblijska epika

biblijska epika, u klasičnofilološkoj tradiciji i kršćanskoj književnoj historiografiji naziv za heksametarske obradbe raznolikih starozavjetnih i novozavjetnih tema; biblijski je predložak redovito verzificiran pod snažnim utjecajem poganske epike, poglavito Vergilija. Iako se zatječe i u grčkoj književnosti (Non, Pseudo-Apolinarije), biblijska je epika u prvom redu fenomen kršćanskoga Zapada. Uz mnogobrojne manje tekstove, u latinskoj tradiciji posebno mjesto zauzima 8 spjevova: Juvenkovo Evanđelje (Evangeliorum libri quattuor), nastalo oko 329/330; Probina tridesetak godina mlađa Krparija (Cento); Heptateuh (Heptateuchus), koji se pripisuje Ciprijanu Galu, sastavljen vjerojatno u prvim desetljećima V. st.; Sedulijeva Uskrsna pjesma (Paschale Carmen), nastala između 425. i 450; Istina (Alethia) Klaudija Marija Viktora iz sredine 5. st.; Drakoncijeve Hvale Božje (Laudes dei) s kraja V. st.; Avitovi Događaji duhovne povijesti (De spiritalis historiae gestis), dovršeni nešto poslije 500. te Aratorova Djela apostolska (De actibus apostolorum), prvi put objavljena 544. Ti tekstovi nejednake duljine – od sedamstotinjak koliko ih ima Probina Krparija, do 5550 stihova koliko ih se očuvalo od Galova Heptateuha – imali su raznoliku sudbinu: tri novozavjetna pjesnika, Juvenko, Sedulije i Arator, uživala su golemu popularnost još od ranoga srednjovjekovlja; njima se po čitanosti od starozavjetnih pjesnika uspio približiti samo Avit. U širem se smislu naziv biblijska epika rabi i za srednjovjekovnu i novovjekovnu epiku s biblijskom tematikom; tako pridjevak »biblijski« zaslužuju i prvi epovi hrvatske književnosti: Marulićeva Judita i Davidijada (Davidias), Bunićevi Život i djela Kristova (De vita et gestis Christi), Benešina Smrt Kristova (De morte Christi).

biblijska epika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 9.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=7454>.