bijeljenje

bijeljenje, postizanje bjeline i ljepšeg izgleda materijala, poluproizvoda i proizvoda uklanjanjem neugledne boje s pomoću različitih kemijskih sredstava (bjelila).

Kemijsko bijeljenje djelotvorno je za apsorpciju boje iz različitih otopina (npr. iz otopine sirovog šećera ili derivata preradbe nafte i dr. s pomoću aktivnog ugljena) i za razaranje boje, uglavnom jakim oksidativnim djelovanjem, što se osobito primjenjuje u tekstilnoj industriji kao najvažniji pripremni proces za oplemenjivanje tekstila. Tekstil se može bijeliti u svim oblicima, tj. kao vlakna, pređa, pletivo i tkanine. Tako se iz prirodnih vlakana uklanjaju žućkasti pigmenti zaostali nakon odškrobljavanja, iskuhavanja i pranja. Celulozni se materijali bijele najčešće vodikovim peroksidom, a u novije doba i perkiselinama, dok natrijev hipoklorit iz ekoloških razloga izlazi iz uporabe. Bijeljenje u blažim uvjetima (predbijeljenje) služi kao pripremni proces za bojenje i tisak. Bijeljenje bijele robe provodi se u oštrijim uvjetima. Peroksidnim bijeljenjem u alkalnom mediju, pod povišenim tlakom i na temperaturi do 130 °C, roba se istodobno iskuhava i bijeli. Uklanjaju se popratne supstancije na pamuku (vosak, pektini, hemiceluloze itd.), a nakon dodatnoga vrućeg pranja i daljnjeg ispiranja dobiva se čisti pamuk, bez primjesa, koji može služiti kao higijenska vata. U tome i sličnim primjerima bijeljenje je pripremni i završni proces. Životinjska se vlakna (vuna) rjeđe bijele, i to oksidativno, najčešće vodikovim peroksidom, katkad perkiselinama, ili reduktivno, stabiliziranim natrijevim hipodisulfitom. Umjetna se vlakna, ako nisu u mješavinama s prirodnim vlaknima, rijetko bijele jer iz proizvodnje izlaze već dosta bijela. Za oksidacijsku razgradnju obojenih nečistoća u detergente se dodaje natrijev perborat.

Optičko bijeljenje postiže se dodatkom tvari koje apsorbiraju ultraljubičasto zračenje, a istodobno fluoresciraju vidljivo zračenje u ljubičastom i plavom području. Tako se povećava emisija svjetlosti, bjelina i sjajnost, a neutralizira žućkasti ton. Kao najvažnija optička bjelila upotrebljavaju se derivati stilbena, benzidina i heterocikličkih spojeva (npr. kumarin, benzimidazol, pirazolin). U proizvodnji tekstila dodaju se u kupelj za bijeljenje ili u apreturnu kupelj, a osim za bijeljenje tekstila služe i za bijeljenje papira, deterdženata, polimernih materijala, lakova, voskova i dr.

bijeljenje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=7586>.