biljke

biljke (Plantae, Vegetabilia). Do polovice XX. stoljeća živi se svijet dijelio na dva velika carstva: biljno (Plantae) i životinjsko (Animalia). Nakon novih spoznaja o građi i funkciji stanice, te o filogeniji živoga svijeta, bakterije (Bacteria) i modrozelene alge (Cyanobacteria), tj. organizmi bez prave jezgre u stanicama, izdvojene su iz biljnoga u carstvo Monera, u okviru zasebnog nadcarstva prokariota (Procaryota).

Svi ostali organizmi, kojima stanice sadrže pravu staničnu jezgru (nucleus), svrstani su u posebnu skupinu, nadcarstvo eukariota (Eucaryota). U sistematici eukariota nastale su također bitne promjene. Već suženo biljno carstvo (tj. bez Monera), raščlanjeno je u tri nova carstva: protiste (Protista), gljive (Fungi) i biljke (Plantae, u užem smislu), a životinjsko je carstvo (Animalia) u sadašnjoj raščlambi eukariota ostalo jedinstveno.

Prema tome, živi se svijet dijeli najčešće u pet carstava: Monera, u okviru prokariota, te Protista, Fungi, Plantae i Animalia, u okviru eukariota. Biljno je carstvo, dakle, u odnosu na prijašnje shvaćanje pojma biljke, prema novoj podjeli živoga svijeta znatno suženo. O njegovu opsegu, međutim, postoje različita gledišta. Prema jednome, carstvu biljaka pripadaju samo mahovine (Bryophyta), papratnjače (Pteridophyta) i cvjetnjače ili sjemenjače (Anthophyta ili Spermatophyta), tj. skupine u prijašnjim raščlambama označivane kao tzv. više biljke, stablašice ili kormofiti (Cormophyta). Prema drugom gledištu, biljno je carstvo nešto šire, jer mu pripadaju također zelene (Chlorophyta), smeđe (Phaeophyta) i crvene alge (Rhodophyta), tj. dio tzv. nižih biljaka, steljnjača ili talofita (Thallophyta) po prijašnjoj sistematici.

Kao i kormofiti, alge imaju celulozne stanične stijenke, pravilnu izmjenu spolne (gametofit) i nespolne (sporofit) generacije, te autotrofni način prehrane. Smatra se da su se od srodnika zelenih alga razvile stablašice, pa postoje filogenetske veze. Tijelo je alga (steljka ili talus), s malo iznimaka, višestanično, ali građeno bitno jednostavnije od tijela stablašica. No i među stablašicama na nižemu razvojnom stupnju ima taloznih oblika. To su mahovine, koje umjesto korijena imaju rizoide, te stabalce (mnoge s listićima) jednostavne građe bez pravih provodnih žila. U ostalih su stablašica (papratnjača i sjemenjača) žile dobro razvijene, zbog čega se često nazivaju i vaskularnim biljkama (vascularis, žilni, provodan) ili cijevnjačama (Plantae vasculares), za razliku od nevaskularnih mahovina.

Dok su alge, osim malobrojnih iznimaka, vodene biljke, stablašice su se razvijale na kopnu. Tijelo tipične stablašice, cormus (otuda Cormophyta), razlučeno je u korijen (radix), stabljiku (caulis) i listove (folia). Razmjerno se malo stablašica sekundarno prilagodilo životu u vodi, najčešće slatkoj, samo iznimno u moru (»morske trave«).

Među kopnenim biljkama nalazimo prave gorostase, koji golemim stablima sežu i više od stotinu metara iznad površine tla (Eucalyptus, Sequoia, Sequoiadendron). Evolucijom kopnenih biljaka nastale su raznolike prilagodbe životu na kopnu. Mehan. tkiva, koja čine »kostur« stablašica, omogućuju im da se održe u zraku iznad tla te odolijevaju jakim vjetrovima. Snažan sustav korijenja služi im za učvršćivanje u podlozi i za crpljenje vode, koja provodnim sustavom putuje iz tla do svih organa biljke. U obrnutu smjeru putuju pak asimilati iz asimilacijskih organa (listovi) u ostale dijelove biljke. Kožno ili pokrovno staničje štiti ih od isušivanja u suhom zraku, a sustav za prozračivanje (puči) omogućuje regulaciju izdavanja vode (transpiracija) i razmjenu plinova.

Biljke su do danas »osvojile« najveći dio kopna, a u moru do dubine do koje im dopire dovoljno svjetlosti za fotosintezu. I u pustinjama, koje izgledaju beživotno, i u hladnim područjima, nalazimo biljke prilagođene vrlo surovim uvjetima. Najbujniji je život i najveće biljno bogatstvo u vlažnim trop. područjima, gdje su najpovoljniji uvjeti s obzirom na svjetlost, toplinu i vlagu.

Računa se da danas na Zemlji živi ukupno oko 320 000 biljnih vrsta, od čega na alge otpada oko 12 000 vrsta, mahovine 20 000, papratnjače 12 000, golosjemenjače oko 700 i kritosjemenjače oko 275 000 vrsta. Premda se brojke u pojedinih autora ponešto razlikuju, svi se slažu u tome da je još mnogo vrsta neotkriveno, pa se današnje brojke drže privremenima. Brojem vrsta danas na Zemlji nedvojbeno pretežu kritosjemenjače, a među njima najveći dio otpada na dvosupnice. Zato se razdoblje od krede do danas naziva dobom kritosjemenjača, za razliku od ranijih razdoblja Zemljine geol. prošlosti, kada su pretezale golosjemenjače, prije njih (oko sredine paleozoika) papratnjače, a još ranije alge.

Kritosjemenjače su se razvile od mezozoika do danas u mnogo oblika, prilagođenih vrlo raznolikim staništima (biotopima); vodene biljke (hidrofiti), močvarne (helofiti), biljke vlažnih staništa (higrofiti), suhih staništa (kserofiti); na slanoj podlozi žive slanjače (halofiti), na pijescima pješčarke (psamofiti), u pukotinama stijena pukotinjarke (hazmofiti), na sjenovitim mjestima skiofiti, na mjestima s puno svjetla heliofiti; mnoge su biljke jednogodišnje (anuelne), druge su višegodišnje zeljaste (perene), mnoge rastu kao grmlje (frutices) i drveće (arbores); listopadne gube lišće u jesen, zimzelene su ljeti bez lišća, a vazdazelene zadržavaju lišće cijele godine.

Stablašice su, kao i alge, autotrofni organizmi. No ima i iznimaka, pa su neke pravi paraziti na drugim biljkama (npr. potajnica), neke pak poluparaziti (imela); one su, doduše autotrofne, ali od domadara crpe vodu i mineralne tvari. Mesojetke ili kukcojetke (karnivorne ili insektivorne), premda autotrofne, »dohranjuju« se životinjskom hranom (rosika).

Kao autotrofni organizmi biljke su proizvođači (producenti) organskih tvari pa tvore bitnu funkcionalnu komponentu sveukupnoga globalnoga ekološkog sustava (ekosustava) Zemlje i nenadomjestiv su čimbenik za održanje svih heterotrofnih organizama, uključujući, dakako, i čovjeka.

Biljke su imale odlučan utjecaj i na razvoj materijalne i duhovne kulture čovjeka, a biljni pokrov, uz reljefne oblike, daje gl. obilježje Zemljinoj površini. Život prvobitnoga primitivnog čovjeka bitno je ovisio o biljnom svijetu. S razvojem civilizacije iskorištavanje biljaka sve je intenzivnije i raznolikije: one se koriste za hranu i mirodije, kao građ. materijal (→ drvo), za izradbu odjeće (→ vlakna, tekstilna), u ljekarništvu (→ ljekovito bilje), za bojenje (→ boje, biljne), za ukras (→ ukrasno bilje), za mirise, pri obredima, i dr.

Mogućnost uzgajanja biljaka upoznao je čovjek davno, pa su prve biljne kulture (npr. žitarice) poznate još iz prapov. doba. U različite svrhe uzgajaju se danas mnoge vrste biljaka, a umjetnim su uzgojem nastale i mnogobrojne sorte koje daju velike prirode ili pak nekim drugim svojstvima odgovaraju čovjekovim željama i potrebama.

Biljke, s različitih gledišta, proučava botanika ili fitologija pa su se razvile različite botaničke grane (citologija, histologija, anatomija, morfologija, fiziologija, sistematika, ekologija, genetika, geobotanika ili fitogeografija, fitocenologija, paleofitologija ili paleobotanika, fitopatologija, farmakognozija).

Sustav biljnoga svijeta

Biljno carstvo (Plantae, Vegetabilia)

I. odjeljak: zelene alge (Chlorophyta, alge)
II. odjeljak: smeđe alge (Phaeophyta, alge)
III. odjeljak:
crvene alge (Rhodophyta, alge) Prema gledištu nekih autora zelene, smeđe i crvene alge pripadaju carstvu Protista, dok biljno carstvo obuhvaća ove skupine stablašica:
IV. odjeljak: mahovine (Bryophyta), skupina (oko 26 000 vrsta) najjednostavnije građenih tzv. nevaskularnih stablašica. Njihovo je tijelo još talozno ili je razlučeno u stabalce i listiće jednostavne građe, bez pravoga korijena i provodnih žila. Za podlogu su pričvršćene rizoidima. Značajna je pravilna izmjena spolne (gametofit) i nespolne generacije (sporofit). Spolna je generacija autotrofna mahovina sa spolnim organima, ženskim arhegonijima i muškim anteridijima. Sporofit se, nakon oplodnje jajne stanice u arhegoniju, razvija na gametofitu kao parazit u obliku sporogona sa sporangijem u kojem se razvijaju nespolne spore. Mahovine su sitne kopnene biljke, pretežito vlažnih staništa, a samo malen broj vrsta sekundarno se prilagodio životu u vodi. Dijele se u tri razreda (mahovine):
1. razred: jetrenjarke (Hepaticae)
2. razred: antocerote (Anthocerotae)
3. razred: lisnate ili prave mahovine (Musci)
V. odjeljak: papratnjače (Filicophyta, Pteridophyta), skupina (oko 12 000 vrsta) vaskularnih stablašica (Trachaeophyta) bez pravoga cvijeta. Kao i mahovine, papratnjače imaju jasno vidljivu izmjenu spolne (protalij) i nespolne generacije (sama papratnjača). Za razliku od mahovina, papratnjače imaju pravi korijen, stablo i listove s provodnim žilama. One su bile najstarije kopnene biljke s provodnim elementima i pučima (psilofiti), a pojavile su se na prijelazu između silura i devona. U paleozoiku, napose u karbonu, papratnjače su bile najvažnije biljke u kopnenoj vegetaciji Zemlje, osobito drvolike vrste iz skupina preslica i crvotočina, dok su današnje vrste najvećim dijelom zeljaste biljke. Samo nekoliko rodova drvolikih papratnjača održalo se do danas u tropskim i suptropskim područjima. Dijele se u četiri razreda (papratnjače):
1. razred: prapaprati (Psilophytatae), izumrle u paleozoiku
2. razred: crvotočine (Lycopodiatae)
3. razred: preslice (Equisetatae ili Articulatae)
4. razred: prave paprati (Filicatae)
VI. odjeljak: sjemenjače (Spermatophyta), najopsežnija skupina (blizu 230 000 vrsta) biljaka na najvišemu razvojnom stupnju. Izmjena generacija je skrivena, a u usporedbi s papratnjačama, spolna generacija (gametofit) veoma reducirana. Imaju razvijen i pravi cvijet i stoga naziv cvjetnice (Anthophyta), a iz sjemenog zametka razvijaju se sjemenke (po tome Spermatophyta). Dijele se u tri pododjeljka:
1. pododjeljak: igličaste i rašljaste golosjemenjače (Coniferophytina, Pinophyta), razmjerno malena skupina (oko 575 vrsta) drvenastih biljaka čiji sjemeni zametci stoje »goli«, tj. otvoreno na osima ili plodnim listovima. Zbog toga su ranije, zajedno s cikadofitima, bile uvrštavane u skupinu golosjemenjača (Gymnospermae), pa se taj naziv i danas često rabi. To su pretežito vazdazelene biljke s igličastim ili ljuskastim listovima (četinjače), rjeđe su listovi plosnati s dihotomskom (»rašljastom« ili viličastom) nervaturom (ginko). U sekundarnom drvu imaju traheide, za razliku od kritosjemenjača (s trahejama). Cvjetovi su im jednospolni, primitivnije građe od cvijeta kritosjemenjača. Dijele se u 2 razreda:
1. razred: ginkoale (Ginkgoatae), koje su se pojavile već u gornjem devonu, a najveći broj živio je od trijasa do krede (tj. u mezozoiku). Do danas se održala, kao »živi fosil«, jedina vrsta iz čitave te skupine – ginko (Ginkgo biloba) iz istočne Azije.
2. razred: četinjače (Pinatae), dijelom su izumrle (kordaiti, skupina koja se katkad izdvaja kao podrazred Cordaitidae, a živjele su u paleozoiku od karbona do perma). Današnje četinjače (u užem smislu) još imaju veliko značenje u biljnome pokrovu pojedinih područja Zemlje, osobito u planinskim crnogoričnim šumama te u tajgama sjevernih područja.
2. pododjeljak: perastolisnate golosjemenjače (Cycadophytina), ova je skupina biljaka bila brojnija u paleozoiku i mezozoiku. Danas broji oko 200 vrsta rasprostranjenih uglavnom u tropskim i suptropskim područjima. Po obliku neke sliče palmama (cikasi), dok su gnetine (koje se katkad izdvajaju čak u poseban odjeljak Gnetophyta) građene drukčije. U sekundarnom drvu pored traheida imaju one i traheje, gametofit im je jače reduciran, a neke se vrste oprašuju s pomoću kukaca. Po tim se značajkama približuju kritosjemenjačama. Ovaj se pododjeljak dijeli u četiri razreda:
1. razred: pteridosperme (Lyginopteridatae), izumrle
2. razred: cikasi (Cycadatae)
3. razred: benetiti (Bennettitatae), izumrle
4. razred: gnetine (Gnetatae, Chlamydospermae).
3. pododjeljak: kritosjemenjače (Magnoliophytina ili Angiospermae), najbrojnija skupina (oko 230 000 vrsta) današnjih vaskularnih stablašica (Cormophyta), koje su postigle najviši stupanj razvitka i imaju dominantno mjesto u izgradnji današnjega biljnoga pokrova Zemlje. Od golosjemenjača (četinjača i cikasa) razlikuju se u prvom redu po sjemenim zametcima zatvorenima u plodnici (stoga kritosjemenjače). Sjemenke, koje se razvijaju iz sjemenih zametaka, ispadaju iz plodnice kad sazru. Gametofit je još jače reduciran nego u golosjemenjača. Cvjetovi tipičnih golosjemenjača su dvospolni sa živo obojenim ocvijećem, a oprašuju se s pomoću životinja (zoogamija), u prvom redu kukcima (entomogamija). Dijele se u dva razreda (dvosupnice i jednosupnice) s velikim brojem nižih sistematskih jedinica (podrazreda, redova, porodica):
1. razred: dvosupnice (Magnoliatae ili Dicotyledoneae)
2. razred: jednosupnice (Liliatae ili Monocotyledoneae).
biljke. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=7675>.