STRUKE:

biografija

biografija (bio- + -grafija), opis života, obično istaknute i zanimljive osobe. To je književna vrsta s dugom razvojnom tradicijom. Redovito nije težila pukom opisu života osoba, nego su takvi opisi trebali poslužiti vjerskim, filozofskim, političkim i sličnim ciljevima. Začetkom biografije drže se djela rimskih pisaca Tacita, Svetonija i Plutarha. Osobito su popularni i utjecajni bili Plutarhovi »Usporedni životopisi« (I. st.) u kojima se uspoređuju životi grčkih građana i vojnika s rimskim vođama (ukupno 50 životopisa). Slavljenjem života pojedinca kroz njegove vrline, Plutarh gradi pojam veličine. Važni su primjeri biografije i Evanđelja, koja govore o Isusovu životu. U Kini prvi pokušaj biografije, »Sunyu«, potječe iz IV. st. pr. Kr., ali se kao vrsta biografija ustalila poslije (Shiji: »Povijesna sjećanja«). U islamskim zemljama česte su biografije znamenitih osoba u obliku nekrologa. Srednjovjekovni biografi veličaju vladara ili vladarsku kuću (dvorski historiografi; npr. Einhardov, Život Karla Velikog), ali su mnogo češće duhovne biografije (hagiografije) koje opisuju živote svetaca ili mučenika kao primjer za oponašanje ili za izbjegavanje, s elementima mistifikacije, pouke i moraliziranja.

Od humanizma biografe ne zanimaju primjeri idealnih tipova, već ono što osobu čini jedinstvenom (G. Boccacio, G. Vasari, N. Machiavelli). U XVI. st. nastaju i prvi biografski rječnici, a u XVII. st. i raznovrsni leksikoni i bibliografije. U XVII. st. ističe se I. Walton, koji se u opisima suvremenika služio osobnim poznanstvom, anegdotama, djelima i pismima. Širenjem tiska i romana životi običnih ljudi postaju predmeti dostojni obrade, pa se u XVIII. st. budi zanimanje za čovjekovu osobnost i javlja se znanstvena i eruditska biografija (Voltaire, »Povijest Karla XII.«, 1731). Utemeljuju se i prve nacionalne biografije, a središnjom pojavom smatra se S. Johnson, autor »Života engleskih pjesnika« (1779–81). Biografsko djelo J. Boswella »Život Samuela Johnsona« (1791) jedno je od najpoticajnijih za razvoj žanra.

Biografi XIX. st. nastoje na prikazivanju široke društvene pozadine. Sve su popularnije političke, a sve češće znanstvene biografije (monografije). Predmet biografija životi su pisaca (Dantea Alighierija, T. Tassa, M. Cervantesa, Byrona, W. Scotta, Dickensa, Molièrea, Voltairea, Miltona, Balzaca i dr.), nerijetko više biografa piše o istome piscu (npr. o W. Shakespeareu i Goetheu), a piše se i o Kristu, Franji Asiškome, Fridriku Velikome, Petru Velikome, Kolumbu, Galileiu, Darwinu, Machiavelliju, Hegelu i dr. Neke su biografije anonimne.

Potkraj XIX. st. pojavljuje se i psihografija, tj. psihološka biografska studija (npr. Freudova o Leonardu da Vinciju). Prvi svjetski rat i razvoj psihoanalize utječu na modernu biografiju. Zbog stila i ironična odnosa prema prošlosti mnogi su oponašali »Znamenite Viktorijance« (1918) G. L. Stracheyja. Na poticaj M. Gorkoga u Rusiji je 1933. osnovana popularna biografska serija »Životi znamenitih ljudi«, u kojoj su objavljene i biografije o Molièreu M. A. Bulgakova te o L. N. Tolstoju V. B. Šklovskoga. Biografije dobivaju moderni pisci poput J. Joycea i S. Becketta. Romansirane biografije pisali su R. Rolland i St. Zweig. Jednim od najboljih biografa XX. st. drži se A. Maurois, koji biografiju ne temelji na širini i sveznanju, već na karakterističnom obilježju lika o kojem piše (npr. Byrona, Shelleyja, Chateaubrianda, Hugoa i dr.). Suvremena biografija uključuje i one sadržaje koje je donedavno izbjegavala, npr. seksualno ponašanje. U raznovrsnosti i popularnosti biografije važnu ulogu imali su i neki pokreti (npr. feminizam) i mediji (film i televizija).

Začetci su hrvatske biografije srednjovjekovne legende o svecima i kraljevima (npr. o kralju Zvonimiru u »Hrvatskoj kronici«, XIV. st.). Na hrvatskome je 1531. biskup modruški Š. Kožičić Benja otisnuo »Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov« u kojima je donio povijest rimskih papa i careva do Karla V. Među našim humanistima J. Bunić prvi obrađuje cijeli Kristov život (»Kristov život i djela«, 1526). Na latinskome je i biografija o M. Maruliću F. Božićevića (objavljena istom 1765) te glasovito djelo »O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske« (1666) utemeljitelja naše historiografije I. Lučića sa životopisima mnogih dalmatinskih Hrvata. S. Gradić sastavio je u predgovoru »Kristijade« (1670) biografiju J. Palmotića.

Prema »Ljetopisu popa Dukljanina« P. R. Vitezović na latinskome je sastavio »Život i mučeništvo bl. Vladimira, hrvatskoga kralja« (1705), I. Đurđević »Životopise slavnih Dubrovčana« (objavljeno istom 1935), a S. M. Crijević kapitalno biografsko djelo »Dubrovačka biblioteka …« (1726–44., objavljeno 1975–80) s 435 životopisa dubrovačkih pisaca. A. A. Baričević, poznat po biografiji talijanskog filologa G. Ferrija (1790), za povijest hrvatske književnosti sastavio je životopise nekih hrvatskih pisaca te ostavio nacrt abecedarija za biografski rječnik pisaca kontinentalne Hrvatske.

Uz mnoge bibliografske bilješke o dubrovačkim i ostalim dalmatinskim piscima te kapitalno djelo »Bilješke povijesnokritičke o starini, povijesti i književnosti Dubrovčana« (1802–03), F. M. Appendini radio je na katalogu pisaca iz cijele Dalmacije, a izdao je djela i napisao životopise nekoliko pjesnika. Preporodna periodika donijela je mnoge biografije. U »Zori dalmatinskoj« objavljen je 1845. i prvi članak o biografiji (P. A. Kazali, »O načinu kojim se životopisi pisati imadu«).

Sustavan rad na biografiji u Hrvatskoj u XIX. st. u skladu je s pozitivizmom i domoljubnim težnjama nacionalnog preporoda. God. 1856. objavljen je »Biografski rječnik znamenitih muževa Dalmacije« Š. Ljubića, a I. Kukuljević Sakcinski sastavio je »Slovnik umjetnikah jugoslavenskih« (5 svezaka, 1858–60), prvo takvo djelo među južnim Slavenima, te »Bibliografiju hrvatsku« (1860–63), zbog koje se smatra pionirom hrvatske znanstvene bibliografije. Sastavio je još dva (književna) leksikona te »niz životopisa« »Glasoviti Hrvati prošlih vjekova« (1886). Trenkovu biografiju 1845. objavio je L. Ilić, »Sbirku životopisah slavnih jugoslovjenskih muževah« 1861. Gj. Deželić, »Ilirske glazbenike« F. K. Kuhač. Najviše je biografija objavljeno u Akademijinim publikacijama ili u Matičinoj nakladi. Uz zapažene priloge F. Račkoga i T. Smičiklasa, biografije su pisali Lj. Vukotinović, M. Mesić, A. V. Tkalčević, J. Torbar, A. Pavić, R. Lopašić, B. Brusina, T. Maretić, Z. Kukuljica, M. Magdić, A. Tresić-Pavičić, M. Pavić, M. Dežman, I. Vojnović, F. Marković, I. Trnski, M. Šrepel, P. Kasandrić, J. Čedomil i dr. Neke su još u rukopisu.

Kraj XIX. st. obilježio je »Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća« (1898–1900) M. Grlovića sa 150 životopisa. Početkom XX. st. piše se i dalje o istaknutim povijesnim osobama, i to u obliku biografskog portreta – studija, članaka i eseja, npr. F. Šišić o Vukčiću Hrvatiniću, Vitezoviću, Strossmayeru i dr. Nastaju i mnoge monografije, npr. o Vitezoviću V. Klaića, o F. Markoviću K. Pavletića, o J. Poliću Kamovu V. Čerine, o A. Kačiću Miošiću K. Eterovića, o V. Vidriću V. Lunačeka, o P. Štoosu S. Ortnera, o M. Brašniću J. Matasovića, o F. K. Frankapanu S. Ježića, o A. Starčeviću K. Šegvića, o J. Križaniću V. Jagića, a više autora pisalo je o fra G. Martiću. Posebno mjesto zauzima V. Deželić st., začetnik modernih nacionalnih biografskih izdanja, autor ne samo zapaženih životopisa već i prvoga prijedloga za izdavanje općega nacionalnoga biografskog leksikona te autor 1114 životopisa u »Znamenitim i zaslužnim Hrvatima 925–1925« (1925., urednik E. Laszowski).

U sljedećem razdoblju ističu se prilozi T. Matića i A. Barca. Istodobno započinje svoju biografsku seriju J. Horvat (»Supilo«, »Ante Starčević«, »Ljudevit Gaj«). O istaknutim osobama crkvenog života pisali su P. Grgec, M. Evetović, O. Knezović, F. Radić i dr. Leksikon s oko 700 biografija »Znamenitih Hrvata Bošnjaka i Hercegovaca u turskoj carevini« objavio je 1931. S. Bašagić, a K. Stošić 1936. »Galeriju uglednih Šibenčana«. Mnoge su biografije napisane i za Stanojevićevu »Narodnu enciklopediju« (1926–29) te za »Obzor. Spomen-knjigu 1860–1935« (1936). Najveći dio objavljene i rukopisne biografske građe iskorišten je za »Hrvatsku enciklopediju« (1941–44), a potom za »Enciklopediju Jugoslavije«.

Osamdesetih godina započeo je rad na »Hrvatskome biografskom leksikonu«, a u novije doba objavljeno je nekoliko leksikona. Objavljena je i prva hrvatska personalna enciklopedija »Krležijana«, posvećena životu i djelu M. Krleže (I–II, 1993–99). Biografskim radom posljednjih desetljeća bavili su se autori iz nekoliko naraštaja (A. Benigar, M. Meršić, M. Mirković, M. Žeželj, M. Kostrenčić, Z. Kulundžić, A. Sekulić, Š. Vučetić, M. Šicel, Š. Radovčić, S. Lasić, I. Petrinović, D. Jelčić, V. Pavletić, I. Golub, Ž. Dadić, T. Macan, S. Krasić, N. Kisić-Kolanović, D. Detoni-Dujmić, Stanko Andrić i dr.). Osamdesetih godina osnovane su i posebne biblioteke u kojima se monografski obrađuju život i djelo istaknutih hrvatskih filologa i književnika. Među autorima likovnih monografija ističu se G. Gamulin, V. Maleković, D. Kečkemet, J. Depolo, R. Ivančević, I. Zidić, T. Maroević i Z. Maković.

Najnovije zanimanje za biografski žanr potaknuto je društvenim promjenama, koje traže opću valorizaciju nacionalnih vrijednosti, te postmodernističkim zanimanjem za biografiju i njoj srodne oblike.

biografija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=7741>.