Bjelinski, Visarion Grigorjevič

ilustracija
BJELINSKI, Visarion Grigorjevič

Bjelinski (Belinskij) [b’il’i'nsk’ij], Visarion Grigorjevič (Vissarion Grigor’evič), ruski književni kritičar (Suomenlinna, švedski Sveaborg, Finska, 13. VI. 1811Sankt Peterburg, 7. VI. 1848). Suradnik časopisa Otečestvennye zapiski, a od 1847. suurednik Sovremennika. Polazeći od njemačke filozofije (F. W. J. Schelling, J. G. Fichte, G. W. F. Hegel, L. Feuerbach), pratio je rusku književnost od romantizma (Književna maštanja – Literaturnye mečtanija, 1834) do tzv. naturalne škole, kojoj je položio teorijske temelje (Pogled na rusku književnost 1846. godine – Vzgljad na russkuju literaturu 1846. goda, 1846). Bio je protivnik »slavjanofilstva«, smatrao je da prije europeizacije u XVIII. st. ruska književnost nije ni postojala i da je tek s Puškinom dosegnula visoke vrijednosti. Kada je autor Mrtvih duša kao publicist pokleknuo pred ruskim kmetskovlasničkim sustavom i pravoslavljem, uputio mu je Pis’mo Gogolju (1842), koje je, izvan dosega cenzure, postalo programom ruske slobodne misli. Ideje Bjelinskoga o književnosti kao »mišljenju u slikama« te o njezinim spoznajnim vrijednostima postale su vodećim idejama radikalne ruske kritičke misli (N. G. Černiševski, N. A. Dobroljubov), a na njih su se pozivali i ruski marksisti (G. V. Plehanov). Bjelinskomu je pripisana teorija ruskog realizma, pri čemu se zanemarivalo njegovo poimanje funkcije književnosti u tumačenju društvenih pojava, a ne u poučavanju. Bjelinski je filozofskom razinom diskursa odredio jezik i pojmovlje ruske književne kritike, a njegove estetske prosudbe o A. S. Puškinu, M. J. Ljermontovu, A. V. Koljcovu, N. V. Gogolju i nastupu F. M. Dostojevskog, premda u XX. st. osporene, bile su ipak temeljito obrazložene.

Bjelinski, Visarion Grigorjevič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 24.2.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=7985>.