Blažeković (Blasekowych), hrvatska plemićka obitelj u Zagrebačkoj i Virovitičkoj županiji. Prema obiteljskoj tradiciji podrijetlom iz Livna. U javnome životu pojavljuju se od XV. st., najprije u Turopolju (od 1467) te u Črečanu kraj Zeline (1520) i u Zagrebu. U XVI. st. članovi obitelji spominju se kao suci u Gradecu, a literat Benedikt (u. prije 1606) u Zagreb je doveo isusovce. Od turopoljske grane obitelji Blažeković u XVII. st. istaknutiji je bio Petar; 1606. izabran za prvoga turopoljskog zastavnika. U XVIII. i XIX. st. više članova obitelji u Gradecu spominje se među gradskim senatorima, a neki se navode i pri obnašanju drugih službi u gradu i Zagrebačkoj županiji (fiškali, podžupani, kraljevski savjetnici, bilježnici, plemićki suci, prisjednici i gradski zastupnici). Od Blažekovića nastanjenih u Kurilovcu potekao je podmaršal Karlo (Dragutin), koji se kao vojnik istaknuo na talijanskim bojištima te u Austro-pruskom ratu 1866. i za austrougarske okupacije BiH 1878. Imenovan 1883. general majorom i vojnim zapovjednikom Dalmacije, te iste godine promaknut u čin podmaršala. Podupirao je u Dalmaciji politiku Narodne stranke i zauzimao se za uvođenje hrvatskog jezika u urede, a kad njegov prijedlog o tome nije bio prihvaćen 1890., po vlastitoj je želji umirovljen. Blažekovići u Virovitičkoj županiji (njihova veza s turopoljskom obitelji nije jasna) kao plemići spominju se prvi put 1692. na području Bjelovara, a ugarsko-hrvatsko plemstvo dobili su na skupštini Virovitičke županije 1822. Od te grane obitelji u XIX. st. istaknuti su preporoditelj Živko i njegov sin, novinar i prevoditelj Budimir (1865–1930), a u XX. st. Milan (1878–1946), koji je bio prvi predsjednik Društva planinara BiH (1921–24), predsjednik Arheološkoga kluba Mursa (1933–35), a za NDH stožernik 1941–42. i osječki gradonačelnik. Njegovi sinovi bili su hrvatski političar i publicist Milan i Zdenko (1915–47), koji je kao dužnosnik Muške ustaške mladeži (1941–45) bio izručen 1946. jugoslavenskim vlastima i 1947. osuđen na smrt.
