STRUKE:

blues

blues [blu:z] (engl.: potištenost), vrsta glazbenog i usmenoknjiževnoga stvaralaštva nastala među crnim, pretežno ruralnim stanovništvom južnih država SAD-a na prijelazu u XX. stoljeće.

Kao glazbena forma svojim je temeljnim obilježjima postavio okvire za nastanak jazza i (od 1950-ih i 1960-ih) rock-glazbe, a utjecao je i na razvoj gospela, ranoga country and westerna te različitih oblika soula.

Ishodišta bluesa u afričkoj su glazbenoj tradiciji, no oblikovale su ga i tzv. radne pjesme (work songs), vokalne izvedbe uz rad na polju (field hollers), duhovne skladbe i religijskih obredi (spirituals, shouts) američkih crnaca te folk-nasljeđe bijelih američkih doseljenika. Blues je glazba naglašeno emotivnog (i manje narativnog) predznaka, koje stihovi tematiziraju život svakodnevice, od tuge i srdžbe i problema rasne nejednakosti do ljubavne čežnje, komičnih životnih situacija te otvorenih seksualnih aluzija.

Premda se najčešće izvodi u 12-taktnom glazbenom obrascu, u radovima mnogih žanrovskih protagonista (B. B. King, Bessie Smith i dr.) nalaze se kompleksnije i raznovrsnije akordske sekvence. Njihova temeljna poveznica tonalni je osjećaj koji tvore tzv. plave note (blue note, snižena treća i sedma nota durske ljestvice), što u emocionalnome smislu rezultira snažnim melankoličnim prizvukom.

Početnim oblicima bluesa svojstveni su jednostavni aranžmani, najčešće uz kombinaciju glasa i akustične gitare (uz dodanu usnu harmoniku), odnosno klavira. Složenije forme uključuju stilizacije poznate kao »poziv i odgovor« (call and response, dvije vokalne fraze pri čemu je druga uvijek »odgovor«, »komentar« ili »reakcija« na prvu). Iako u pravilu repetitivne strukture s cikličkim akordskim slijedom, blues je otvoren improvizacijskim postupcima (osobito u koncertnoj izvedbi). Njegove konture mogu se prepoznati mnogo prije službene afirmacije, no kao zaseban, umjetnički zaokružen žanr formira se nakon ukidanja ropstva i (s time povezanoga) kulturnog oslobađanja crnačke populacije u SAD-u.

Prvi publicirani notni zapis prepoznatljivih korijena bluesa skladba je »I Got the Blues« (1908., autor Antonio Maggio). »Dallas Blues« (Hart Wand) i »The Memphis Blues« (William Christopher Handy, »otac bluesa«), obje iz 1912., također su važne skladbe u ranoj razvojnoj etapi žanra. Tijekom 1920-ih nastaju prve snimke bluesa, npr. »Crazy Blues« pjevačice Mamie Smith (1920). Ključnu ulogu imala je i Ma Rainey (»majka bluesa«, pravim imenom Gertrude Pridgett), koja je pridonijela popularizaciji bluesa izvođačkim stilom bliskim vodvilju i jazzu te potaknula karijeru Bessie Smith.

Jedan je od izvornih podžanrova bluesa country blues, sinteza bluesa i elemenata countryja, odn. folka, koja se izvodi uz jednostavnu akustičnu pratnju (Lightnin’ Hopkins, Mississippi John Hurt, Lead Belly). Nastao u području ušća rijeke Mississippi, Delta blues (regionalna izvedenica country bluesa) sadržava specifičnu geografsku, ali i stilsku oznaku (Charley Patton, Skip James, Son House, Big Joe Williams, Bukka White, Robert Johnson i dr.). Od ostalih regionalnih izvedenica, Memphis blues (Sleepy John Estes, Memphis Minnie, Furry Lewis i dr.) bio je usko povezan s tradicijom vodvilja, dok se Texas blues (Blind Lemon Jefferson, T-Bone Walker) oslanjao na iskustva jazza.

U Piedmontu na istoku SAD-a razvio se Piedmont blues (East Coast ili ragtime blues), koji posuđuje sviračku tehniku ragtimea uz primjenu sinkopirajućih ritmičkih i melodijskih obrazaca (Blind Boy Fuller, Blind Blake, Josh White). Time se postiže energičniji, plesniji i životniji dojam, znatno različit od emotivne intenzivnosti ranoga Delta bluesa.

Prijelomno razvojno razdoblje bluesa nastupilo je tijekom i nakon velike migracije ruralnoga crnačkog stanovništva (od 1916) iz južnih američkih područja (tzv. Deep South, savezne države Mississippi, Alabama, Georgia, Louisiana, South Carolina) prema velikim gradskim središtima na sjeveru i sjeveroistoku (Chicago, Detroit i dr.). Blues se prilagođava novom okruženju, transformirajući se 1940-ih i 1950-ih u svoju urbanu inačicu čikaški blues (Chicago blues), uz intenzivniju uporabu električnih instrumenata i dinamične ritam sekcije.

Willie Dixon, Muddy Waters (začetnik čikaškoga bluesa), Howlin’ Wolf, Koko Taylor, Buddy Guy, Luther Allison, B. B. King i Albert King stvorili su temelje modernoga bluesa i presudno utjecali na inovatore rock and rolla 1950-ih (Elvis Presley, Chuck Berry) te na bijele, posebno britanske rock-glazbenike 1960-ih (Eric Clapton, The Rolling Stones, Led Zeppelin i dr.). Skupini utjecajnih blues-glazbenika pripada i John Lee Hooker, koji je elemente Delta bluesa i country bluesa prilagodio električnoj gitari, te stvorio prepoznatljiv, nekonvencionalan, ritmičan gitaristički stil privlačan i bijeloj rock-publici (»Boogie Chillen«, »Boom Boom«).

Električni blues presudno je početkom 1960-ih utjecao na nastanak blues rocka (a posredno i hard rocka i heavy metala), koji je u pravilu podrazumijevao puni električni sastav sklon improvizacijama, proširene postave (puhači, orgulje, klavir itd.). U Europi su taj podžanr najprije popularizirali The Rolling Stones, The Animals, The Yardbirds, »osnivač britanskoga bluesa« Alexis Korner i dr., te izvođači poniknuli potkraj 1960-ih ili tijekom prve polovice 1970-ih: Peter Green i Fleetwood Mac, John Mayall & The Bluesbreakers, Ten Years After, Rory Gallagher i dr. Ključnim protagonistima blues rock scene SAD-a pripadali su Canned Heat, The Allman Brothers Band, Paul Butterfield, rane postave skupina ZZ Top i The J. Geils Band, gitarist Johnny Winter, pjevačica i gitaristica Bonnie Raitt, te Jimi Hendrix, koji je tehniku blues rocka ugrađivao u vlastite psihodelične zamisli. Izvorima u bluesu koristili su se i Bob Dylan, The Doors, Janis Joplin, Van Morrison i dr., dok su Taj Mahal (Henry Saint Clair Fredericks) i Ry Cooder blues izmještali u globalnu perspektivu, miješajući ga s elementima tzv. svjetske glazbe (world music).

Estetika bluesa očuvana je 1980-ih zahvaljujući uz ostalo popularnosti filma Braća Blues (1980) Johna Landisa i u radovima izvođača koji su blues prilagodili sofisticiranim produkcijskim postupcima i glazbenom ukusu publike MTV-ja. Album Strong Persuader (1986) Roberta Craya dosegnuo je višemilijunsku nakladu. Čišća i tvrdokornija fuzija bluesa i rocka prepoznaje se u opusu nagrađivanoga teksaškoga gitarista Stevieja Raya Vaughana (prvijenac Texas Flood, 1983). Izniman komercijalni uspjeh albumâ The Healer (1989) Johna Leeja Hookera s gostima i Unplugged (1992) Erica Claptona pridonio je novomu zamahu bluesa, blues rocka te izvedenih žanrova na suvremenoj sceni 1990-ih i poslije.

Stvaralaštvo suvremenih izvođača kao što su Shemekia Copeland, Joe Bonamassa, Ben Harper, Jack White, Susan Tedeschi, Kenny Wayne Shepherd, Gary Clark Jr., Beth Hart čvrsto je ukorijenjeno u temeljima bluesa koji je (adaptirajući se novim tržišnim i umjetničkim okolnostima) i u novome stoljeću zadržao relevantno mjesto u popularnoj glazbi.

Kao usmenoknjiževna vrsta blues obrađuje spektar tema (patnja, borba za slobodu, poroci, kriminal, spolnost) obilježenih sjećanjem na crnačko ropstvo. Prvi stih klasičnoga bluesa iznosi neku tvrdnju, drugi ju, katkad s varijacijom, ponavlja, a u trećem je ona ironizirana. Satiričan ton prevladavajućega, vragolastog (signifying) humora u bluesu, kojim se izvođač oslobađa stanja potištenosti, nijansiraju zdravice (toasts) i ritualizirane uvrede (dozens, iskrivljeni oblik negacije doesn’t) od dobrohotna zadirkivanja do zajedljivih aluzija. U književni kanon blues ulazi zbirkom pjesama The Weary Blues (1926) Langstona Hughesa i antologijom The Negro Caravan (1941., uredio Sterling A. Brown) kao forma usmenoga i umjetničkoga pjesništva.

blues. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8222>.