Bogišić, Rafo, hrvatski književni povjesničar i kritičar (Mrcine, danas Dubravka kraj Dubrovnika, 2. III. 1925 – Zagreb, 6. X. 2010). Diplomirao 1952. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. doktorirao temom Književno djelo Nikole Nalješkovića. Godine 1957–91. predavao stariju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1991. bio je redoviti član HAZU. Dobitnik je Državne nagrade za za životno djelo u području humanističkih znanosti (2005). Objavljivao je eseje, studije i rasprave u književnim i književno-znanstvenim publikacijama. Bavio se u prvome redu dubrovačkim piscima i starijim dubrovačkim književnim razdobljem, a zatim i sveukupnom starijom hrvatskom književnosti. Priredio je nekoliko knjiga tekstova iz starije hrvatske književnosti (Zbornik stihova XV. i XVI. stoljeća, 1968; Zbornik stihova i proze XVIII. stoljeća, 1973) i tekstove M. Držića, I. Gundulića, A. Šenoe. Sastavio antologiju starijega hrvatskog pjesništva Leut i trublja (1970) te objavio knjige eseja i studija O hrvatskim starim pjesnicima (1968), Na izvorima (1976), Književne rasprave i eseji (1979), Riječ književna stoljećima (1982), Mladi dani Marina Držića (1987), Tragovima starih (1987), Hrvatska pastorala (1989), Tisuću života, jedan put (1991), Zrcalo duhovno (1997).
