Bogner, Josip, hrvatski književni kritičar i povjesničar (Vinkovci, 6. II. 1906 – Zagreb, 14. III. 1936). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1929. temom Pravci i struje u hrvatskoj i srpskoj književnosti od moderne do nadrealizma. Bio je gimnazijski profesor u Varaždinu, Ćupriji, Vinkovcima i Zagrebu, a potkraj života dramaturg u zagrebačkome HNK-u. U monografskim napisima, ponajviše o hrvatskim piscima (Đ. Vilović, I. Kozarac i dr.), istaknuo se minucioznim analitičkim postupcima i psihološkim pristupom piscima o kojima piše. Najbolji su mu sintezni kritički tekstovi (Od ekspresionizma do nadrealizma, Književnik, 1929; Počeci ekspresionizma u hrvatskoj književnosti, Književnik, 1930), u kojima spaja estetski i filozofski aspekt u propitivanju književnih problema. U teorijskim esejima o problemima kritike (Zadaci književne kritike, Riječ, 1930; Fiziologija kritike, Hrvatsko kolo, 1936) zauzimao se za takav pristup književnom djelu u kojem do punog izražaja dolazi »problem umjetničkog oblika i idejna problematika književnog djela«, smatrajući razvijanje književnog ukusa i smisla za etičnost kod čitatelja temeljnom zadaćom kritike.
