Bonifačić, Antun

ilustracija
BONIFAČIĆ, Antun
ilustracija1ilustracija2

Bonifačić, Antun, hrvatski pjesnik, romanopisac i esejist (Punat na Krku, 8. X. 1901Chicago, 24. IV. 1986). Završio studij kroatistike i romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1924. tezom o G. Flaubertu. Nakon jednogodišnjeg studija na Sorbonnei bio je gimnazijski profesor u Krku, Sušaku, Somboru i Zagrebu. God. 1941–45. bio je nadstojnik Odjela za kulturne veze pri Ministarstvu vanjskih poslova NDH. God. 1945. otišao je u Rim, 1947. u Brazil i 1954. u SAD. S V. Nikolićem uređivao Hrvatsku reviju 1951–54., potom mjesečnik Nezavisna država Hrvatska. God. 1975–81. bio je predsjednik Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta (HOP). Kao sljedbenik francuske intelektualne misli prevodio djela istaknutih pisaca (A. Malraux, A. Gide), objavio eseje o Gideu i H. Montherlantu (Ljudi Zapada, 1929) te monografiju Paul Valéry (1940). U prvoj fazi svojega pjesničkog stvaralaštva zaokupljen je krajolikom rodnoga kraja i mora kao temeljnim vrelom svojih životnih promišljanja o bitnim egzistencijalnim pitanjima čovjeka na relaciji Bog–priroda–čovjek (Pjesme, 1926., 1932., 1938). U egzilu je zaokupljen promišljanjem sudbine hrvatskog naroda u njegovoj prošlosti i suvremenosti. Romansijerskim opusom uklapa se u tipične tijekove međuratnog romana s naglašenom socijalnom motivacijom postupaka svojih junaka unutar suvremenih društveno-političkih okvira (Krv majke zemlje, 1935; Mladice, 1938; Bit ćete kao bogovi, 1950). Najviše domete doseže esejistikom skupljenom u knjizi Vječna Hrvatska (1953) u kojoj vidi »vječnu« Hrvatsku na tradiciji A. Starčevića i S. Radića, A. Stepinca, te vrhunskih umjetnika I. Meštrovića i T. Ujevića.

Bonifačić, Antun. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8668>.