brodogradnja

ilustracija
BRODOGRADNJA, porinuće Dyvi Puebla u brodogradilištu Uljanik, Pula

brodogradnja, umijeće gradnje brodova, tehnička disciplina i industrijska djelatnost u vezi s projektiranjem, konstruiranjem i proizvodnjom brodova. Prije početka gradnje, brod treba osnovati (projektirati) te izraditi mnoge nacrte i dokumente koji određuju izgled svakog detalja budućega broda. Osim toga, trebaju se definirati i proizvodni postupci te odrediti primjena raspoložive radne snage. Konkurentnost brodogradilišta glede rokova i cijena nezamisliva je danas bez rješavanja tih zadaća putem vrlo složenoga računalnog sustava za izradbu projekta te za pripremu i vođenje proizvodnje, dok se eksperimentalna istraživanja obavljaju u specijaliziranim institutima, kakav je npr. u Hrvatskoj Brodarski institut. Takav vlastiti sustav u hrvatskoj je brodogradnji razvijen u brodogradilištu Uljanik, a uvodi se i u druga veća brodogradilišta.

Tipičan proizvodni proces gradnje broda počinje dobavom limova i profila za gradnju brodskog trupa. Materijal treba prvo ravnati, zaštititi temeljnom bojom, označiti i složiti onim redoslijedom kojim će prolaziti tijekom obradbe na računalno upravljanim strojevima za rezanje, savijanje, prirubljivanje, bušenje i dr. Pojedini se dijelovi spajaju zavarivanjem s pomoću mehaniziranih uređaja i robota upravljanih računalom. Trup većih brodova gradi se danas u odvojenim sekcijama. Veličina i težina pojedinih sekcija ovisi o mogućnostima njihova vertikalnog i horizontalnog transporta do mjesta gdje će se međusobno spojiti i tako montirati trup. Za to su u gradnji velikih brodova potrebna dizala i prenosila velike nosivosti. Montaža se najčešće obavlja na navozu, s kojega se trup porine u vodu klizanjem po drvenoj stazi, saoniku, po kojoj klize saonice na kojima leži brod. Navoz se obično postavlja okomito na obalnu crtu, a brod se porinjava uzdužno. Kada nema dovoljno mjesta za otplov broda nakon porinuća, navoz može biti postavljen i usporedno s obalnom linijom, pa se brod porinjava bočno. Manji brodovi mogu se porinjavati i izvlačiti na horizontalnim platformama koje se, pošto se na njih navuče brod, vertikalno spuštaju ili podižu sinkroniziranim nizom vitala ili kotrljanjem po koso položenim tračnicama. Veliki brodovi montiraju se najčešće u suhim dokovima, pa se porinuće obavlja jednostavnim naplavljivanjem doka. Kako se brodovi vrlo velikih izmjera katkad ne mogu graditi i porinjavati na postojećim navozima, a gradnja suhih dokova skupa je i dugotrajna, razvila se metoda gradnje velikih brodova u dva dijela koji se nakon porinuća spajaju u moru.

Usporedno s gradnjom trupa proizvodi se brodska oprema u nizu specijaliziranih radionica. Montažom strojeva, uređaja i ostale opreme u modernim se brodogradilištima započinje već prilikom montaže sekcija, zatim se nastavlja na navozu ili u doku, a i nakon porinuća, kada se brod smjesti uz opremnu obalu. Pri kraju gradnje ispituju se različiti sustavi, uređaji i brodski strojevi, sve do uspješno obavljene pokusne plovidbe.

Hrvati su se ubrzo po dolasku na Jadran pokazali kao vješti pomorci, plovili su uz cijelu istočnu jadransku obalu, a 642. poduzeli su prvi veći vojni pohod preko mora. Venecija je cijenila hrvatske brodograđevne majstore i često ih pozivala u mletačka brodogradilišta. Na hrvatskoj je obali IX. i X. st. te druga polovica XI. st. bilo razdoblje općeg i uspješnog razvoja brodogradnje, ne samo u dalmatinskim gradovima nego i u području Neretve. Građeni su ugl. manji drveni brodovi s veslima, a jedra su bila samo za pomoćni pogon. Hrvatska je tako u X. st. imala već 80 sagena i 100 kondura u svojoj trgovačkoj mornarici, dok su za obranu služili mali brzi brodovi dobrih manevarskih sposobnosti (neretvansko-omiška strijela, senjsko-uskočka ormanica i gajeta, dubrovačka galijica, bokeljski šambek, grip i dr.). Središta brodograđevne aktivnosti bili su svi veći primorski gradovi, ali su improvizirana brodogradilišta postojala povremeno i u manjim mjestima dok su u njima radili prolazni majstori. U Senju je već rano bilo poznato tržište brodske opreme, a tomu je poslije sve više konkurirala Rijeka kao važno pomorsko središte, tržište drvom te drvenom i željeznom opremom. Od XII. st. poznati su postali jedrenjaci s Krka, a poslije iz Zadra i Istre. U Dalmaciji se u XV. st. ističe Korčula gradnjom manjih i srednjih brodova, a u XVI. st. osobit procvat brodogradnje bilježi Dubrovnik. Njegovi su se brodovi, u prvom redu karake, ali i nave, galijuni, koke i karakuni, ubrajali među najbolje i najveće na svijetu. U XVIII. st. bio je poznat dubrovački brik, u XIX. st. i drugdje na našoj obali od većih jedrenjaka gradili su se brikovi, barkovi i nave, a od manjih brodova gajete, leuti, bragoci, bracere i trabakuli. Prvi hrvatski brod na mehanički pogon bio je parobrod Hrvat, sagrađen 1871. u Rijeci, a prvi čelični brod na sjevernoj obali Jadrana sagrađen je 1902. za potrebe ratne mornarice. Ubrzo su sva veća brodogradilišta prihvatila novu tehnologiju gradnje čeličnih brodova na mehanički pogon, pa su u Rijeci bili građeni za ono doba najsuvremeniji ratni brodovi, pa i podmornice.

Nakon II. svjetskog rata intenzivno se radilo na gradnji, obnovi i proširenju brodogradilišta i svladana je moderna gradnja brodova u sekcijama, pa se Hrvatska u razdoblju od 1964. do 1976. po tonaži izvezenih brodova nalazila među svjetskim velesilama. Među veće uspjehe suvremene hrvatske brodogradnje ubraja se i gradnja supertankera iz dvaju dijelova, pojedinačno porinutih i spojenih u moru, izgradnja plovnih dokova, od kojih su neki među najvećima u svijetu, optimizacija konstrukcije, proračun vibracija i gradnja luksusnih brodova za krstarenje, prijevoz putnika i automobila i dr.

Razvijanje brodogradnje u Hrvatskoj ne bi bilo moguće bez vlastitog sustava školovanja kvalitetnih inženjera. Osim brodograđevnih i brodostrojarskih inženjera, brodogradnja zapošljava i inženjere drugih tehničkih struka, najviše strojarstva i elektrotehnike. Visoko školstvo u hrvatskoj brodogradnji utemeljeno je osnivanjem Tehničke visoke škole 1919. u Zagrebu, koja je među ostalima imala brodograđevni i brodostrojarski inženjerski odjel. Na tim su se odjelima predavali specijalizirani predmeti u vezi s teorijom, osnivanjem i konstrukcijom broda te s brodskim strojevima. Prvi profesori bili su iskusni brodograđevni inženjeri Đuro Stipetić i Leopold Sorta. Nakon II. svjetskog rata nastava brodogradnje razvila se i modernizirala, a istaknuti profesori toga doba bili su Adam Armanda, Stjepan Ercegović, Stanko Šilović i Josip Šretner. Usporedno s nastavom razvijala se i znanstvenoistraživačka djelatnost. Zalaganjem prof. Šilovića osnovan je 1948. Brodarski institut u Zagrebu, usmjeren na istraživanja brodske hidrodinamike. Prilikom preobrazbe Tehničkog fakulteta osnovan je 1956. i Strojarsko-brodograđevni fakultet (danas Fakultet strojarstva i brodogradnje), koji je imao i Brodograđevni odjel (danas Zavod za brodogradnju i pomorsku tehniku). Odjel je intenzivno surađivao s Brodarskim institutom, čemu je uz prof. Šilovića pridonio i prof. Mladen Fancev na području brodske hidrodinamike. Za daljnji razvoj Brodograđevnog odjela bilo je važno uvođenje računala u brodograđevnu praksu, primjena numeričkih metoda i razvoj programske podrške na području statike i dinamike konstrukcija, brodske hidrostatike i osnivanja broda, a zatim i proširenje djelatnosti na pomorsku tehniku. Zamah primjeni računala i razvijanju suvremenih metoda u konstrukciji broda dao je prof. Josip Uršić. (→ brodogradilište)

brodogradnja. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9645>.