struka(e):

Buća (Buchia, Bučić), kotorska plemićka obitelj. Od XIV. st. jedan je ogranak uvršten u dubrovačko plemstvo; od sredine XV. st. djeluju u Šibeniku i drugim dalmatinskim gradovima. U Kotoru već od XIV. st. obnašaju važne gradske službe, uspješno trguju sa zaleđem, a nekolicina ih se istaknula u diplomatskoj službi srpskih i bosanskih vladara (braća Miho i Nikola, te Tripun). Oni su začetnici triju obiteljskih ogranaka, koji su imali zapaženo mjesto u javnom i kulturnom životu Kotora i Dubrovnika. U XIV. st. isticali su se Pavao Tripunov (spominje se 1330–62), poduzetnik (sol) diljem Dalmacije i Srbije; Petar Nikolin (spominje se 1344–57) i Tripun Mihov (spominje se 1357–66), protovestijari srpskoga cara Uroša. Na bosanskome dvoru isticali su se kotorski izaslanik Marin Mihov (spominje se 1361–82) i Tripun Petrov (spominje se 1364–93), protovestijar kraljeva Tvrtka I. i Stjepana Dabiše. Potkraj XIV. st. djeluje Ivan Petrov, protovestijar kneginje Milice i despota Stefana Lazarevića; njegovi potomci dodavali su u XV. st. svojemu prezimenu pridjevak Protovestijar. U prvoj polovici XV. st. najistaknutiji je član Marin Ivanov, obnašatelj vodećih službi u Kotoru. Njegov sin Ivan bio je otac dominikanaca i teoloških pisaca Dominika (oko 1480 – oko 1560) i Vicka (1475–1550), Ljudevita (u. oko 1535), koji je početkom XVI. st. zapovjednik kotorske ratne galije, te kotorskoga suca i vijećnika Aleksandra (u. 1536), koji se uz svoju ženu spominje kao zaštitnik bl. Ozane Kotorske. Ljudevitovi su sinovi pjesnici Frano (XVI. st.) i Vicko (XVI. st.) te odvjetnici Jerolim i Tripun. U mletačkoj ratnoj službi istaknuli su se potkraj XV. i na početku XVI. st. Tripun Nikole Marinova, Bernard i Nikola Ivanov. Iz ogranka koji je potekao od Mihe, brata protovestijara Nikole, ističe se Miho Tripunov (u. prije 1419), kotorski knez (1395., 1399) tijekom kratkotrajne samostalnosti grada (1391–1420). Sin njegova strica Marina, Nikola Marinov, bio je posljednji domaći knez u Kotoru (1420). Za mletačkoga zauzimanja Kotora (1420) udjelom u političkom životu grada ističe se Pavao Bućin (u. 1432); njegov je sin Bućo Pavlov (u. prije 1456) sudjelovao u više kotorskih izaslanstava. Do 1578. Buće djeluju kao službeni otpremnici mletačke pošte preko Kotora u Carigrad. U XVI. st. dali su više ogranaka zaslužnih u kotorskom kulturnom životu: pjesnik Eugen; padovanski student i kotorski kanonik Jeronim te kotorski biskup Jeronim, potomak šibenskog ogranka. Vicko, kotorski biskup 1622–56., zauzimao se za postizanje crkvene unije s Paštrovićima; početkom XVII. st. na priređivanju kotorskoga statuta djelovao je Marijan. Prije i tijekom Morejskoga rata (1684–99) važnu ulogu u uključivanju crnogorskih i hercegovačkih plemenâ u protutursku borbu imao je Frano. U mletačkoj vojnoj službi isticao se i Jeronim (u. 1732), kapetan konjice, pukovnik, guverner Grahova, nadzornik mletačkih pograničnih područja u bokeljskom zaleđu, otpravnik mletačke pošte u Carigrad te suradnik barskoga nadbiskupa Vicka Zmajevića u vezi s katoličkim misijama na Balkanu. Potkraj XVIII. st. spominju se u kotorskom plemićkom vijeću Marin, Petar i Frano (stanovnici Tivta) te Serafin i Frano iz ogranka Drago-Buća. Obitelj je uskoro izumrla. – Iz dubrovačkog ogranka ističe se u XVI. st. arhiđakon i teološki pisac Mauricije (oko 1525 – nakon 1595). Važnu ulogu u dubrovačkim diplomatskim poslanstvima imali su nakon potresa 1667. Sekondo i njegovi sinovi Džore, Marin i Vladislav. U XVIII. st. ističe se franjevac i prepisivač starijih rukopisa Joakim (1674–1742). Dubrovački ogranak obitelji Buća izumro je početkom XIX. st. Obitelj je sagradila baroknu palaču u Kotoru.

Citiranje:

Buća. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/9946>.