struka(e): |

ironija (grč. εἰρωνεία: hinjenje, ismijavanje).

1. Poruga, podrugljivo stajalište, način izražavanja karakterističan po duhovitoj suprotnosti između prividno pozitivnog izraza i stvarno negativnoga stajališta koje se tako prikriva (npr. izražavanje u superlativu o nečemu što se smatra ništavnim); prikriveno ismijavanje pri kojem se govori upravo obratno od onoga što se želi iskazati.

2. U izvornome filozofskom smislu, način govora pri kojem govornik, unatoč svojemu znanju, hini da nešto ne zna, ili pak kaže nešto drugo od onoga što doista misli, a ipak smatra da će ga pametan slušatelj razumjeti. U filozofiji je najpoznatija sokratovska ironija, metoda kojom se služio Sokrat u raspravi sa svojim protivnicima sofistima. Tvrdeći kako »zna da ništa ne zna« te da želi biti poučen, Sokrat je svoje sugovornike vodio do najsmionijih teza da bi onda, postavljajući naoko naivna pitanja i primjedbe, protivničko mišljenje pokazao apsurdnim i tako ga pobio. U romantici (osobito u F. Schlegela, L. Tiecka i C. W. F. Solgera) ironija se smatrala nužnom metodom u radu umjetnika kako bi se on mogao slobodno odnositi prema svojemu djelu, biti superioran, sam sebi dovoljan, čovjek kojega ne obvezuje nikakva norma. U novijoj filozofiji S. Kierkegaard je (u suprotnome značenju nego što su je upotrebljavali romantici) ironiju obnovio kao metodu filozofiranja koja je upućivala na paradoksalnu strukturu egzistencije, dok filozofi XX. st. ironiju smatraju više izrazom zazora, stida i strahopoštovanja (K. Jaspers, O. F. Bollnow).

3. U književnosti, ironija je po Kvintilijanu figura u kojoj se riječima daje suprotan smisao od onoga koji imaju. U antici se najčešće vezivala uz Sokratovo ime. U Sofoklovim i Euripidovim dramama uočava se dramska ironija ili ironija sudbine, sredstvo dramaturškoga preokreta kada glavni junak doživljava tragediju. U grčkoj komediji (Aristofan, Filemon) čest je lik lisice, simbola ironičnoga lukavca. Epsku ironiju T. Mann vidi kao sposobnost pojedinca da očuva duhovni integritet u odnosu na život (Mojsije, Faust). Romantičari su podignuli pojam ironije s retoričke razine na kozmičku razinu. Ovisno o razdoblju i piscu, ironija se u književnosti može pojaviti ili kao retoričko sredstvo ili kao kompozicijsko načelo djela.

Citiranje:

ironija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/ironija>.