struka(e): | |
ilustracija
KOREJCI, brončani lik Bude Maitreye, VI-VII. st., Seoul, Nacionalni muzej
ilustracija
KOREJCI, bubnjari na festivalu Chindo, južna Koreja
ilustracija
KOREJCI, budistički samostan Popjusa s velikim kipom Bude, osnovan 553.
ilustracija
KOREJCI, dio reljefa iz hrama kraj Kyŏngjua, VII. st., Seoul, Nacionalni muzej
ilustracija
KOREJCI, garnitura posuda od keramike, VIII. st., Seoul, Nacionalni muzej
ilustracija
KOREJCI, hram Pulguksa kraj Kyŏngiua, VIII. st.
ilustracija
KOREJCI, kipovi božanskih čuvara u samostanu Tongdosa, Pusan
ilustracija
KOREJCI, kipovi čuvari grobnice kralja Kongmina, kraj Kaesonga, XIV. st.
ilustracija
KOREJCI, Kornjača i zmija, zidna slika u grobnici kraj P’yŏngyanga, VI. st.
ilustracija
KOREJCI, pagoda hrama Punhwangsa kraj Kyŏngjua, VII. st.
ilustracija
KOREJCI, porculanska posuda, XII. st., London, British Museum
ilustracija
KOREJCI, Portret redovnika, XIV. st., London, British Museum
ilustracija
KOREJCI, posuda u obliku konjanika V-VI. st., Seoul, Nacionalni muzej
ilustracija
KOREJCI, tradicionalni korejski glazbenici
ilustracija
KOREJCI, Tripitaka Koreana, kolekcija srednjovjekovnih tekstova u drvorezu u hramu Haeinsa

Korejci, azijski narod na korejskom poluotoku, u Sjevernoj Koreji (oko 25 milijuna pripadnika) i Južnoj Koreji (oko 50 milijuna pripadnika). Procjenjuje se da još oko 7 milijuna Korejaca živi izvan Koreje, uglavnom u Kini, Japanu, SAD-u i srednjoazijskim državama nastalima raspadom SSSR-a (najviše u Uzbekistanu i Kazahstanu). Iako geneza korejskoga naroda nije u potpunosti razjašnjena, smatra se da su u njoj odlučujuću ulogu imala tunguska plemena mongoloidne rase, koja su od najstarijega doba prodirala na korejski poluotok sa sjevera, vjerojatno s područja Sibira i Mandžurije. Korejci su razvili osebujnu kulturu koja je, zbog dugotrajnih političkih i kulturnih veza s Kinom, bila pod znatnim kineskim utjecajem. Tradicionalno je korejsko društvo bilo agrarno, a stanovništvo do druge polovice XX. st. gotovo isključivo seosko. Korejci su razvili zanimljivu seosku arhitekturu, koju su uglavnom činile jednokatnice od domaće cigle ili kamena. Posebice je zanimljiva tzv. ondol metoda zagrijavanja kuće: prostorije su grijane vrućim zrakom koji je od vanjskog ognjišta stizao kroz kanale u podu.

Povijest

Povijest  → koreja; koreja, južna, povijest; koreja, sjeverna, povijest

Jezik i pismo

Korejskim jezikom govori oko 80 milijuna ljudi u objema Korejama te korejska dijaspora u sjeveroistočnoj Kini, u Sibiru, Japanu i SAD-u. Premda se obično razmatra kao genetski izoliran jezik, sve se vjerojatnijom čini pretpostavka da je korejski genetski srodan japanskomu, a možda i tzv. altajskim jezicima (tungusko-mandžurski, mongolski i turkijski jezici). Najstariji spomenici korejskoga sežu u VII. st., kada je Koreja ujedinjena; književni jezik razvio se na temelju dijalekta han, dok je drugi starokorejski dijalekt, puyŏ, koji se govorio u Mandžuriji i na sjeveru Koreje, razmjerno slabo posvjedočen. Starokorejskim se smatra razdoblje od približno 670. do početka X. st., srednjokorejskim razdoblje od X. do XVI. st., a novokorejskim razdoblje od početka XVI. st. do danas. Isprva se korejski bilježio isključivo kineskim ideogramima, koji su vrlo slabo prilagođeni za pisanje korejskoga jezika. Zbog toga je korejski bio razmjerno slabo poznat sve do XV. st., kada je, po predaji, kralj Sejong (Sedžong) izmislio korejski alfabet, poznat pod imenom hangul (han’gŭl, hangeul), koji se u Sjevernoj Koreji naziva chosŏn’gŭl. To pismo ima 24 osnovna slova, kombinacijom kojih je moguće zapisati 40 fonema korejskoga jezika. Ustroj pisma slijedi pomnjivo razrađena fonetska i fonološka načela. Nakon II. svjetskog rata hangul je u Sjevernoj Koreji u potpunosti istisnuo kinesko pismo, no u Južnoj se Koreji on i dalje koristi zajedno s kineskim ideogramima; obrazovani Korejac na jugu Poluotoka mora poznavati približno 1800 kineskih ideograma. Dugotrajan utjecaj kineskoga na korejski očituje se i u velikom broju kineskih posuđenica; više od polovice korejskoga rječnika kineskoga je podrijetla, no u Sjevernoj Koreji bilo je pokušaja »čišćenja« korejskoga jezika od kineskih riječi.

Postoji nekoliko sustava transkripcije korejskoga jezika s pomoću latiničnih slova, a najčešće se koristi McCune-Reischauerov sistem iz 1937., koji je, u modificiranom obliku, i danas u uporabi u Sjevernoj Koreji. Nešto drugačija modifikacija toga sustava službeno se koristila u Južnoj Koreji od 1984. do 2000., kada je donesen novi sustav transkripcije, tzv. revidirana romanizacija (bez dijakritičkih znakova i apostrofa), a razvila ga je Nacionalna akademija za korejski jezik.

U fonološkom sustavu korejskoga ističu se tri serije zatvornih suglasnika (okluziva), koji se opisuju kao napeti, nenapeti i aspirirani (haknuti). Nenapeti se okluzivi ostvaruju kao zvučni između samoglasnika. Korejski jezik ima padeže, ali nema gramatičkoga roda, a upotreba morfema za množinu u mnogim kontekstima nije obvezna. Glagol ne izražava lice ni broj, ali ima mnogobrojne honorifike – sufikse koji izražavaju načine, vrijeme, te stupanj poštovanja što ga govornik izražava prema sugovorniku i osobi ili predmetu o kojima govori. Morfološka je struktura korejskoga aglutinativna, jezik ima samo sufikse (nema prefiksa), a poredak je sintaktičkih kategorija u rečenici S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol).

Književnost

Korejska se književnost oblikovala na stjecištu plodonosnih indijskih i kineskih utjecaja, u ozračju šamanističkih, budističkih i konfucijanističkih vjerovanja. Značajna je i posrednička uloga koju su korejska kultura i književnost imale u razvoju japanske kulture i umjetnosti. Do nastanka pisma hangul u XV. st. različiti književni oblici, balade, legende, tekstovi za lutkarsko kazalište i igrokaze s maskama, pjevane priče (p’ansori/pansori), posredovali su se usmenom predajom. Veći dio mitova i legenda te narodnih priča zabilježen je u dvjema kronikama, »Povijesnim zapisima Triju kraljevstava« (»Samguk sagi«, 1146) i »Uspomenama Triju kraljevstava« (»Samguk yusa«, 1285). Najstariji je korejski pjesnički oblik »pučka pjesma« (hyangga, VI–X. st.). Ostali su tradicionalni pjesnički oblici: »duga pjesma« (pyŏlgok/byeolgok ili changga/jangga, XI–XIV. st.), »kratka pjesma« (sijo, XV. st.) i »pjevane riječi« (kasa/gasa, XV–XIX. st.). Zakratko je u XV. st. cvjetao i oblik »hvalospjeva« (akchang), posvećen dinastiji Yi. U povijesnom smislu, razvoj korejske književnosti obuhvaća četiri razdoblja: (1) Za dinastije Silla (57. pr. Kr. do 935) nastale su pjesme hyangga od 4, 8 ili 10 stihova. Pisali su ih budistički redovnici (Kyunyŏ/Gyunyeo, 917–973., i drugi) ili vitezovi (hwarang) posebno izučeni za državnu službu. Pjesništvo je bilo nadahnuto budističkom simbolikom, težnjom za prosvjetljenjem i skladom između prirode i čovjeka. Pisali su se i komentari na budističke tekstove te priče o budističkim redovnicima čudotvorcima i nastanku budističkih samostana, što se smatra začetcima potonjih proznih djela. (2) U razdoblju dinastije Koryŏ (Goryeo; 918–1392) procvat je doživio pjesnički oblik pyŏlgok (byeolgok) ili changga, koji je pučkoga podrijetla. Pjesme su se izvodile za velikih svečanosti, osobito žetvenih, često uz pratnju glazbala, a izražavale su različite ljubavne osjećaje. Pisale su ih i posebno izučene žene zabavljačice (kisaeng/gisaeng). U prozi se u tom razdoblju razvila osobita vrsta priče, u kojoj je glavni lik predstavljen nekim personificiranim neživim predmetom (npr. vinom, papirom, štapom i slično), biljkom ili životinjom (bambusom, kornjačom). Uz hagiografije, priče o kraljevima i junacima, nastala je i prva zbirka eseja o pjesništvu i kritici, »Pabirci protiv dokolice« (»P’ahan chip«, 1260); napisao ju je Yi Inno (ili Yi Illo), a sadrži i autobiografske elemente. (3) U razdoblju dinastije Yi (1392–1910) nastao je najpopularniji i najtrajniji pjesnički oblik, sijo, pjesma od triju stihova kojoj je bit u skladnom izmjenjivanju zvuka, ritma i značenja. Sijo tematizira konfucijanske etičke vrjednote, ali i prirodu i ljubav. Njegovi su glavni pisci bili iz konfucijanske više klase (yangban) ili žene zabavljačice, kisaeng. Postupno se razvio i pripovjedni oblik (sasŏl sijo/saseol sijo) o temama iz svakodnevnoga života o kojima su pisali obični ljudi. Predstavnik te vrste književnosti bio je Yun Sŏndo (Yun Seondo; 1587–1671), autor ciklusa od 40 pjesama o ribaru mudracu »Ribarov kalendar« (»Ŏbu sasisa«, 1651). Potkraj XV. st. razvio se oblik duže rimovane proze, kasa (gasa), sličan kineskom obliku fu, koji je mogao imati i do 100 stihova, a tematizirao je žensku ljepotu, rat, osamljenost. U kasnijem razdoblju kasa je postala još duža, a teme su bile moralna poduka, putovanja, progonstvo i piščeve osobne nevolje. Najpoznatiji pisci kase bili su Chŏng Ch’ŏl (Jeong Cheol; 1536–93) i Pak Inno (1561–1642). Znatniji pomak od poezije k prozi označila je škola »praktičnoga učenja« (sirhak/silhak), koja je postupno zamijenila neokonfucijanistički nauk pa se više usmjerila na razum i znanstvena načela, čemu je pridonijelo i upoznavanje s kršćanstvom. Stvorena je svijest da se književnost treba baviti problemima običnih ljudi: tako je tzv. obična ili mala priča (sosŏl/soseol) našla izraz u djelu »Priča o Hong Kiltongu« (»Hong Kiltong chŏn«), koju je u XVII. st. napisao učenjak Hŏ Kyun (Heo Gyun). Međutim, najpoznatije priče iz XVIII. st. anonimne su: »Priča o Ch’unhyang« (»Ch’unhyang chŏn«) i »Priča o dvije sestre« (»Changhwa Hongryŏn chŏn«). Nastanak novoga, srednjeg staleža, odražavao se i u proznom obliku p’ansori (pansori), koji se razvio iz pjevanog oblika pučke pjesme što su ju pjevali pučki profesionalni pjevači kwangdae (gwangdae). (4) U modernome razdoblju koje obuhvaća dvije cjeline, japansku okupaciju (1910–45) i razdoblje nakon 1945., najprije se razvijala prijevodna književnost. Prevodila su se djela zapadnih književnosti, osobito francuskih simbolističkih pjesnika. Istaknuti pjesnici 1920-ih bili su Han Yongun (1879–1944) i Kim Sowŏl (Gim Soweol; 1902–34) te Chŏng Chiyong (Jeong Jiyong; 1903–? 1950). Pjesnici otpora Yi Yuksa (1904–44) i Yun Tonggyu (Yun Donggyu; 1917–45) bili su ubijeni u japanskim zatvorima. Upoznavanje s novim književnim oblicima dovelo je do tzv. novog romana (sinsosŏl/sinsoseol) i preradbe tradicionalnih književnih vrsta. Zaplet se u djelu nije smatrao rezultatom kauzaliteta već zbirom slučajnosti, a novi je roman bio pisan isključivo u prozi, dok je tradicionalna proza bila pisana u stihu. Autori toga razdoblja zagovarali su modernizaciju, neovisnost, upoznavanje s razvijenim zemljama i napuštanje konvencija i praznovjerja. Yi Kwangsu (Yi/I Gwangsu; 1892–1950) autor je prvoga modernoga korejskoga romana »Bez srca« (»Mujŏng«, 1917). Premda je korejski modernizam dosegnuo zrelost oko 1930-ih, nakon oslobođenja (1945) i dubokih trauma izazvanih podjelom zemlje (1948) oživjeli su i zaoštrili se sukobi između pisaca ljevice i pisaca desnice i formirale se različite skupine zagovornika tradicionalnih, odnosno modernističkih vrjednota i slično. Velik prinos modernomu korejskom pjesništvu dali su pjesnici Sŏ Chŏngyu (Seo Jeongju; 1915–2000) i Pak Tujin (Bak Dujin; 1916–98) te Hwang Tonggyu (Hwang Donggyu; r. 1938). U prozi prevladavaju teme o tragičnoj podjeli zemlje, otuđenosti, »izgubljenom naraštaju« 1960-ih, što npr. izražava roman »Zemlja« (»T’oji«, 1969) spisateljice Pak Kyongni (Bak Gyeongni; 1926–2008). Osobita vrsta angažirane književnosti potaknuta je tragičnim zbivanjima iz Korejskoga rata (1950–53). Jedan je od najpoznatijih suvremenih prozaika Hwang Sunwŏn (Hwang Sunwon; 1915–2000), koji se u romanima »Sunce i Mjesec« (»Irwŏl«, 1962–64) i »Pomični dvorac« (»Umjiginŭn sŏng«, 1968–72) bavi suvremenim urbanim problemima te sintetiziranjem zapadnih utjecaja i korejske tradicije. Cho Chŏngnae (Jo Jeongrae; r. 1943) proslavio se romanom »Zemlja iz koje se bježi« (»Yuhyŏng ŭi ttang«, 1981). Ostali su poznati pisci Chŏn Kwangyong (Jeon Gwangyong; 1919–88), spisateljica Pak Wansŏ (Bak Wanseo; 1931–2011), Hwang Sŏgyŏng (Hwang Seokyeong; r. 1943), Ch’oe Inho (Choe Inho; r. 1945), Im Ch’ŏru (Im Cheolu; r. 1954), spisateljica Sin Kyŏngsuk (Sin Gyeongsuk; r. 1963) i drugi.

Likovne umjetnosti

Od svojih početaka razvoj korejske umjetnosti vezan je na poticaje iz Kine. Polazeći od duha i oblika klasične kineske umjetnosti, Korejci su s vremenom stvorili vlastiti izraz, kojemu su bitne osobine jednostavnost, težnja prema monumentalnosti i smisao za skladne proporcije. Među najstarije spomenike ubrajaju se veličanstvene grobnice od kamena i opeke s bogatim grobnim prilozima (nakit, keramika, obredne brončane posude), oslikanim komorama i kamenim figurama (grob kralja Munyŏnga/Muryeonga, 501–523., nedaleko od Gongjua). Prve budističke višekatne kamene pagode, hramovi i samostani potječu iz VI. i VII. st. (kompleks hodočasničkih hramova Pŏpjusa/Beopjusa; hram Pulguksa/Bulguksa kraj Gyeongjua). U svjetovnom graditeljstvu (palače, gradska vrata u Seoulu) kineski se uzori obogaćuju domaćim oblicima. Reljefi u kamenu i glini, česti u graditeljstvu, imali su isključivo dekorativnu funkciju (veličanstveni figuralni reljefi s krajolicima, arhitekturom, cvijećem i dr.). Kipovi čuvari vladarskih grobnica (ljudske i životinjske, a osobito konjske figure) slijedili su kineske uzore, a s vremenom su se pojavljivali sve izvorniji elementi. Buda se predstavljao najčešće u liku Maitreye (Buda koji će se pojaviti u budućnosti). Najstariji ostvaraji u slikarstvu sačuvali su se u grobnim komorama (fantastične životinje, prizori iz lova i dvorskoga života). U akvarelu i tušu korejski su slikari radili krajolike, portrete i likove životinja u naglašenoj stilizaciji s izrazitom težnjom za realističkim prikazivanjem pojedinosti. Nakon razdoblja anonimnih majstora ili umjetnika povezanih s legendama istaknuli su se: An Kyŏn (An Gyeon) i Yi Sangjwa u XV. st., Yi Chŏng (Yi Jeong) st. i slikarica Sin Saimdang u XVI. st., Kim Myŏngguk (Gim Myeongguk) i Yun Tusŏ (Yun Duseo) u XVII. st. Osim slika u svitcima, od XVIII. st., često su se izrađivali ciklusi slika, osobito krajolika, složenih i uvezanih u albume. Najznačajniji slikari takvih albuma bili su Chŏng Sŏn (Jeong Seon; 1676–1759) i Kim Hongdo (Gim Hongdo; 1760–1820); Kim Chŏnghŭi (Gim Jeonghui; 1786–1857) bio je poznat i cijenjen kaligraf. Korejski umjetnici XX. st. u svojim su djelima povezivali tradicijske oblike s modernim idejama raznorodnih suvremenih stilskih smjerova. Od mlađih slikara ističu se Lee Dong-youb (Yi Tongyŏp/I Dongyeop; r. 1946), Suh Yongsun (r. 1951), Kim Sundoo (r. 1958), Oh Junggeun (O Chŏngkŭn/O Jeonggeun; r. 1970) i svjetski poznati video i likovni umjetnik Paik Nam June (1932–2006).

Visoke domete korejska je umjetnost ostvarila u primijenjenoj umjetnosti, osobito keramici; katkada su korejski majstori nadmašivali svoje kineske učitelje. Keramičke urne (VII. do X. st.) imale su prepoznatljiv utisnuti ukras i zagasitu glazuru; od X. st. proizvodila se keramika sa zelenkastom glazurom, tzv. celadon, a vrhunac je dosegnula u XII. st., kada su nastali novi tipovi glazure istančana kolorita. Početkom XV. st. započela je proizvodnja finoga posuđa od bijeloga porculana s oslikanim ukrasima od kobalta. Raznovrsni predmeti i nakit (raskošne kraljevske krune, naušnice, ogrlice, prstenje) radili su se stoljećima od plemenitih kovina, dragoga kamenja, laka i kristala. U istočnoazijskoj umjetnosti Koreja je odigrala značajnu ulogu posrednika između Kine i Japana. Najveće zbirke korejske umjetnosti nalaze se u Korejskome nacionalnome muzeju i Muzeju lijepih umjetnosti u Seoulu.

Glazba

U najstarijem razdoblju (do 57. pr. Kr.) skupine doseljenika s područja Kine i Mongolije upotrebljavale su glazbu u kontekstu šamanizma. U razdoblju Triju kraljevstava (57. pr. Kr. – 668) uvriježila su se glazbala tipa citre (6-žičani kŏmun’go/geomungo i 12-žičani kayagŭm/gayageum). Razdoblje ujedinjenoga kraljevstva Silla (668–935) afirmiralo je budizam i njegovu glazbenu praksu, a razvile su se i dvije temeljne glazbene kategorije: hyangak (korejska glazba, koja je obuhvaćala i prije prihvaćene kineske utjecaje) i tangak (dangak; kineska glazba iz razdoblja tadašnje kineske dinastije Tang). Za vladavine korejske dinastije Koryŏ (Goguryeo; 935–1392) razvila se dvorska glazba (aak), koja je uz hyangak i tangak obuhvaćala i posebnu glazbu za žene (kyobangak/gyobangak). Među dvorskim plesovima razlikovali su se civilni (munmu) i vojnički (mumu). U razdoblju dinastije Yi (1392–1910) afirmirao se neokonfucijanizam i marginalizirala budistička glazbena praksa. Nova procesijska glazba (koch’wi) katkad se uspješno kombinirala s hyangakom. Iz XV. st. potječu kodifikacija teorijskoga sustava za aak, tabulaturna notacija za kŏmun’go i »Knjiga o glazbi« (»Akhak kwebŏm«), najznačajniji povijesni izvor za proučavanje korejske glazbe. U XVIII. st. postupno zbližavanje hyangaka i tangaka dovelo je do novoga pojma, habak, koji je označavao glazbu izvođenu na korejskim i kineskim glazbalima. U XIX. st. uz korejske umjetničke žanrove za glas uz instrumentalnu pratnju (kagok/gagok, sijo, kasa/gasa) popularnost su pridobile zapadnjačke glazbene tradicije (protestantske himne, puhaći ansambli). Najizrazitiji folklornoglazbeni oblici bili su solistička pripovjedna pjesma, koju je izvodila žena uz pratnju muškarca bubnjara (p’ansori/pansori), te instrumentalni duo za citru i bubanj (sanjo). U XX. st. popularnost uživaju spektakularna glazba za kvartet bubnjeva i gongova (samulnori), kombinacija sentimentalnih pjesama i plesnih ritmova (ponchak rock) i političke protestne pjesme (minjung).

Citiranje:

Korejci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/korejci>.