struka(e): |
ilustracija
KORZIKA, Calvi
ilustracija
KORZIKA, obalni strmci na zapadnoj obali otoka

Korzika (francuski Corse [kɔʀs], korzički Corsica [ko'rsiga]), francuski otok i istoimena regija posebnog statusa u Sredozemnome moru; 8680 km², 334 938 st. (2017). Od europskoga kopna odvaja ga Ligursko more, a od Sardinije 12 km širok kanal Bonifacio. Četvrti je najveći sredozemni otok (iza Sicilije, Sardinije i Cipra). Na gorovitu otoku, s najvišim vrhom Cintom (2706 m), šume zauzimaju 20%, a šikare (makija) oko 45% ukupne površine; ostalo su pašnjaci i obradivo tlo. Veći dio otoka (oko 3500 km²) zaštićeno je područje (od 1972). Planinski vrhunci strmo se spuštaju prema zapadnoj, dobro razvedenoj obali s mnogobrojnim dubokim zaljevima dok se uz nisku, istočnu obalu pružaju močvarne ravnice s plitkim lagunama. Klima je sredozemna; ljeta su vruća i suha, a zime blage i kišovite. Prosječna godišnja količina oborina raste s nadmorskom visinom (800 do 1200 mm), u planinama zimi ima snijega. Otok je rijetko naseljen (39,7 st./km²), trećina stanovništva živi u gradovima Ajacciu (upravno središte), Bastiji i Corteu, međusobno povezanima cestama i željezničkom prugom. Trajektne i brodske linije spajaju ga s kopnenom Francuskom (Marseille, Nica, Toulon), Italijom (Genova, Livorno) i ostalim zemljama Sredozemlja, a zračne s europskim kontinentom. Korzikanci se uz francuski, u svakodnevnom životu redovito služe korzičkim jezikom. Stočarstvo (koza, ovca) glavna je gospodarska grana. Na malim obrađenim površinama uspijeva kesten, maslina, vinova loza, smokva, dud; proizvodnja sira, vina i meda. Ribarstvo. Veće značenje za industriju ima samo proizvodnja građevnoga materijala. Turizam je razvijen na jugu (Bonifacio, Porto-Vecchio) i sjeverozapadu (Calvi) otoka.

Prvi tragovi ljudskoga života na Korzici mogu se pratiti od neolitika. Prvi poznati stanovnici bila su ligurska plemena, a prve trgovačke postaje osnovali su na otoku Feničani. U VI. st. pr. Kr. otok su kolonizirali Grci, koji su se oko 540. pr. Kr. sukobljavali s Kartažanima i Etruščanima (pomorska bitka kraj Alerije). Tijekom prvoga Punskoga rata Rimljani su 238. ili 237. pr. Kr. preoteli otok Kartažanima. U V. st. otok je bio pod Vandalima, od VI. do XI. st. držali su ga Bizant, Langobardi, Saraceni i pape. Od XI. st. borili su se za nj Pisa, Genova i Aragon. Potkraj XIII. st. potpao je pod Genovu, čija je vlast uglavnom bila nominalna; stvarnu vlast nad otokom imala je dugo vremena trgovačka udruga Banco di S. Giorgio iz Genove. Stoljećima su na otoku izbijali ustanci protiv Genove (Vincentello d’Istria 1434., Sampiero Corso 1553–69); veće su razmjere dosegnuli u doba pustolovnoga pothvata baruna Theodora von Neuhofa, »kralja Korzike« (1736), i ustanka pod korzičkim herojem Pasqualeom Paolijem (1755). Od 1768., kada ga je Genova prodala, otok je sastavni dio Francuske, izuzevši razdoblje britanske okupacije (1794–96). U Ajacciu na Korzici rodio se Napoleon Bonaparte. U II. svjetskom ratu Korzika je neko vrijeme bila pod okupacijom Talijana i Nijemaca (1942–43). No ustanak domaćeg stanovništva i pothvati francuskog pokreta otpora primorali su okupatore da se povuku i omogućili oslobođenje otoka. Težnje za političkom autonomijom postale su izraženije od 1960-ih. Radikalne skupine poduzimale su bombaške napade, a jedna je od najpoznatijih postala Narodna fronta za oslobođenje Korzike, osnovana polovicom 1970-ih (česti su i međusobni obračuni korzičkih nacionalističkih skupina, dijelom uključenih u kriminal). Do 1975. bila je jedan departman, potom je podijeljena na dva (Corse-du-Sud i Haute-Corse; do 2018). Od 1982. zasebna regija koje je autonomija proširena 1991., 2002 (kada su povećane ovlasti regionalne skupštine te je uveden korzički jezik u osnovno obrazovanje) i 2018. od kada ima status jedinstvene zajednice posebnog statusa (Collectivité de Corse).

Citiranje:

Korzika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/korzika>.