struka(e):

melodija (grč. μέλος: pjesma + -odija), niz uzastopnih tonova različite visine i trajanja koji tvore smislenu glazbenu cjelinu. Melodija je uz ritam i harmoniju temeljni element glazbe i tvori vodoravnu dimenziju glazbene strukture. Solistička melodija naziva se monodija ili jednoglasje, usporedno zvučanje više melodijskih linija polifonija ili višeglasje, a melodija uz harmonijsku pratnju naziva se homofonijom. Melodija se javlja podjednako u vokalnoj i instrumentalnoj glazbi, a izbor glasa, glazbala ili apsolutne tonske visine na kojoj se izvodi ne mijenja njezinu bit. Veliki melodičari europske umjetničke glazbe bili su npr. W. A. Mozart, V. Bellini, F. Chopin, P. I. Čajkovski i dr., a melodija je izrazito nazočna u talijanskoj narodnoj i umjetničkoj glazbi (tzv. bel canto: lijepi pjev). Različite izvaneuropske glazbene kulture (npr. arapska, indijska, kineska, japanska i dr.) očituju svojstvena melodijska obilježja (pentatonika, specifični intervali, melizmi, glissandi i dr.) koja ih čine tipološki prepoznatljivima i tipičnima za određeni glazbeno-kulturni krug.

Citiranje:

melodija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/melodija>.