oklop, zaštitno sredstvo što su ga ratnici navlačili na tijelo da bi se u boju očuvali od ranjavanja. U starije doba i slabije razvijenim društvima redovito je bio od kože (npr. kod Germana, Skita, Sarmata), a s razvojem metalurgije počinje se izrađivati djelomice ili u cijelosti od metala. Egipćani su imali kožni oklop pojačan na određenim mjestima brončanim pločama, Asirci kožne pršnjake prekrivene brončanim ljuskama i štitnike za noge i koljena, a Perzijanci kožni kaput i hlače sa željeznim ljuskama, te oklop za konja. U novijim razdobljima grčke povijesti oklop je cio od bronce. Sastojao se od pršnjaka (thṓraks) i štitnikâ za noge (knēmĩdes: nazuvci), koji su u početku bili rađeni grubo i jednostavno, a poslije se oblikom prilagođuju oblinama ljudskoga tijela. Rimljani su takav oklop rjeđe upotrebljavali za boj; služio je više kao svečana odora visokih vojnih zapovjednika. Redovito su pak nosili kožni pršnjak (latinski lorica), pojačan metalnom pločom na mjestu srca, i pregačicu optočenu metalnim pločicama. Također su upotrebljavali i pršnjak s metalnim ljuskama (lorica squamata) ili s kolutovima povezanima u obliku lanca (lorica hamata). Nazuvak (ocrea) nosili su na desnoj nozi, dok je lijevu zaštićivao velik štit; u kasnije carsko doba nosili su ga samo časnici. U srednjem vijeku posvuda se, uglavnom do križarskih ratova, održao oklop s metalnim ljuskama ili kolutićima (u Rusiji je nađeno više primjeraka iz VIII., IX. i X. st.). Potkraj XII. st. javio se u Europi, donesen s Istoka za križarskih ratova, nov tip oklopa: košulja ispletena od željezne žice (pancirna košulja), koja je dobro prianjala uz tijelo. Ona se postupno produljivala, tako da je na kraju pokrivala cijelo tijelo, uključivši ruke i noge. Radi bolje zaštite metalno se pletivo na ramenima, prsima i trbuhu udvostručivalo ili se pokrivalo metalnim pločama. Veliki feudalci često su pozlaćivali pancirne košulje, a kod vitezova su često bile obojene različitim bojama. Već u XIII. st., a u većoj mjeri u XIV. st., pojedine dijelove oklopa izrađivalo se od željeznih ploča (štitnici za noge, ruke, ramena, vrat). Početkom XV. st. javio se prvi put željezni oklop. Pancirna košulja ostala je i dalje u upotrebi, a često se nosila ispod punog oklopa; u zapadnoj Europi ona je postala dio lakog naoružanja pješaštva, a puni oklop prihvatila je konjica kao teško naoružanje. Takav oklop, sastavljen od metalnih ploča, pričvršćenih zakovicama na kožnu podlogu, pokrivao je u cijelosti vrat, prsa (plastron) i leđa, te udove osim pazuha, lakatnoga pregiba i unutarnje strane stegna. Od početka XVI. st. pršnjak se kovao od jednoga komada metalne ploče u obliku prsnoga koša, koji se povezivao sa štitnikom za leđa. Rukavice, u XIII. st. bez prstiju, od XIV. st. s prstima, izrađivale su se od XVI. st. od željeza, a bile su sastavljene od pokretljivih pločica. Željezne cipele prvotno su imale dugu šiljastu kapicu, a od XVI. st. široku i tupu. Približno od početka XIII. st. i konji su dobili kožni oklop za glavu, prsa i sapi; oblici tog oklopa prolazili su iste razvojne faze kao i oklop ratnika. Oklop se potom nije bitno mijenjao. Veća se pozornost obraćala tehničkoj izvedbi oklopa i njegovoj dekoraciji, koja se izvodila pozlaćivanjem, iskucavanjem, graviranjem, inkrustacijama itd. Od XIV. st. značenje oklopa postupno je bivalo sve manje. Već su se tada u nekim bitkama gradske milicije pokazale nadmoćnijima u sukobu s teško oklopljenom konjicom. Pošto je tijekom XVI. st. usavršeno ručno vatreno oružje, oklop se više nije dugo mogao održati jer ga je metak probijao. Uz to, razmjerno nepokretan oklopnik (puni oklop, uključivši i kacigu, bio je težak 60 do 90 kg) izgubio je svako značenje u novoj borbenoj taktici i u masovnoj upotrebi pješaštva. Plaćenička konjica upotrebljavala je, doduše, još neko vrijeme puni oklop, ali su postupno otpadali pojedini njegovi dijelovi (kod kirasira već u XVI. st. štitnici za noge i ruke), pa je u XVIII. st. sasvim nestao. Pršnjak se, kao i srednjovjekovna kaciga, očuvao do danas kao dio svečane odore u gardijskim postrojbama. – U našim krajevima od ljuskastog oklopa razvile su se toke (čekme, kabare). Sastojale su se od međusobno povezanih metalnih ploča manjih dimenzija, koje su bile učvršćene na koži ili čohi. Sličnu funkciju imale su i ilike (ilici), velika metalna puceta, u gustim redovima nanizana na ječermama ili dolamama. Toke i ilike, izgubivši svoju prvotnu funkciju, održale su se do danas u nekim krajevima Dalmacije, Hercegovine i Like kao dio svečane narodne nošnje.
