Pazzi [pa'c:i], firentinska obitelj podrijetlom iz Fiesolea. Njezin rodonačenik bio je Pazzo (Pazzino, od tal. pazzo: lud, luđak), jedan od prvih križara koji se popeo na zidove Jeruzalema tijekom opsade 1099. Njegovi potomci bili su gvelfi, vojskovođe te istaknuti firentinski bankari, osobito utjecajni u javnom životu Firence XIV–XVI. st. Među potomcima obitelji bili su Simone (XIV. st.) i Alamanno (1501–73), istaknuti firentinski kapetani, zatim Alessandro (1483–oko 1530), firentinski poslanik u Veneciji, prevoditelj klasičnih grčkih pisaca (Aristotela, Euripida, Sofokla) i autor jedne tragedije. Njegov suvremenik Raffaele (1471–1512) bio je kondotjer te je neko vrijeme proveo u papinskoj službi, a Alfonso (1509–55) pjesnik satira i burleski. Pazziji su bili protivnici obitelji Medici u Firenci pa su 1478. organizirali neuspjelu zavjeru, nakon čega su bili protjerani iz grada. Neki članovi obitelji prešli su zatim u službu Medicija, nakon čijega su se protjerivanja 1494. i ostali članovi obitelji Pazzi vratili u grad. Za tu je obitelj F. Brunelleschi sagradio glasovitu kapelu Pazzi (Cappella de’ Pazzi) u samostanskome dvorištu uz crkvu Sta Croce (oko 1429). Do 1864., kada je obitelj izumrla, njezini su članovi imali povlasticu paljenja prve luči za Uskrs, kao i pripreme uskršnjega vatrometa (scoppio del carro), koji je i danas popularan u Firenci. U XVIII. st. talijanski književnik V. Alfieri napisao je tragediju Urota Pazzijevih (La congiura de’ Pazzi).
