struka(e): teorija književnosti | strane riječi | filozofija | kazalište

persona (lat.: maska; uloga; osoba < etrurski phersu, vjerojatno od grč. πρόσωπον: obraz, obličje).

1. Pojedinac, osoba.

2. U književnosti, pojam koji su rabili već Platon i Aristotel kako bi istaknuli razliku između pjesama ili dijelova pjesama u kojima govore pjesnici u vlastito ime od onih u kojima govore njihovi likovi. Tijekom XX. st. personi se pripisuje nekoliko značenja. Tako se naziva govornik čiji se glas čuje u književnom djelu, a koji je katkad i dramaturški prisutan (kao fikcionalni lik, mitska ili povijesna figura, maska). Riječ je o glasu koji može pripadati transcendentalnom ili svjesnom empirijskom biću, kao što može dopirati iz dubina individualnog ili kolektivnoga nesvjesnoga. Suvremena književna teorija zato razlikuje stvarnu osobu autora od implicitnog autora, pripovjedača ili neke druge govorne instance. Kako bi istaknuo višeglasje romaneskne strukture (ravnopravni glasovi likova s autorskim glasom), ruski teoretičar M. M. Bahtin 1920-ih uveo je pojam polifonije.

3. U kazalištu, u prvotnom značenju maska koja služi glumcu, a zatim i uloga koju on glumi. (→ dramatis personae)

Citiranje:

persona. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 26.4.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/persona>.