priča (franc. histoire, engl. story, njem. Geschichte), u širem i kolokvijalnom značenju, način verbalnog ustrojavanja stečenog, ali kaotičnog iskustva iz povlaštene perspektive naknadnog uvida u njega. No iako svojom organizacijskom dimenzijom oslobađa od zbunjenosti pred (individualnom ili kolektivnom) prošlošću i omogućuje izvlačenje pouke za budućnost, priča u isti mah zbog svojega retrospektivnoga karaktera podrazumijeva mogućnost izmišljanja, »bajanja«. Ta su dva aspekta, svojstvena najširemu značenju pojma, naizmjence izbijala u prvi plan.
U užem i strožem značenju, francuski su strukturalisti (naratolozi) 1970-ih pričom zamijenili pojam fabule ruskih formalistâ. Riječ je o fenomenu dubinske strukture teksta, tj. konstruktu koji čitatelju omogućuje razumijevanje određenoga teksta kao pripovjednoga. G. Genette određuje priču kao osnovni, vremenski, kauzalno povezan slijed događaja što ga pripovjedni diskurs samo preinačuje u aspektima trajanja, redoslijeda i učestalosti. Naratologiji je svojstveno to da pripovjedni tekst promatra kao proširenu rečenicu kojoj pristupa bilo s pozicije gramatike (Tz. Todorov) bilo logike (H. Bremond). Naratolozi su se, paradoksalno, usredotočili na priču u doba kada ona više nije dominirala umjetničkom prozom. Zbog toga su svoje analize radili na predlošcima iz starije ili iz trivijalne književnosti. Poststrukturalistička kritika naratologije dovela je do premještanja teorijske pozornosti s priče na pripovijedanje. (→ kratka priča; novela; pripovijetka)
