struka(e): | |
ilustracija
PROVANSA, galsko-rimski slavoluk (I. st.) i mauzolej Julijevaca (I. st. pr. Kr.) kraj grada Saint-Rémy-de-Provence
ilustracija
PROVANSA, planina Sainte-Victoire kraj grada Aix-en-Provence

Provansa (francuski Provence [pʀɔvᾶ:'s]), povijesna pokrajina u jugoistočnoj Francuskoj, na području današnjih departmana Bouches-du-Rhône, Var, Alpes-de-Haute-Provence, dijela departmana Vaucluse i manjeg dijela departmana Alpes-Maritimes.

Na područje Provanse nastanili su se od X. st. pr. Kr. Liguri, a od VIII. st. pr. Kr. i Kelti. Grci su od VI. st. na obali osnovali kolonije od kojih je najznačajnija bila Masalija (Massalía). Od kraja II. st. pr. Kr. na strani grčkih kolonija protiv Ligura i Kelta interveniraju Rimljani koji osvajaju područje nakon 122. pr. Kr. kao prvi posjed onkraj Alpa nazvavši ga isprva Provincia Romana (otud današnji naziv koji se prvi put javlja potkraj VI. st. kao osobno ime), potom je dio provincije Gallia Transalpina, a od 22. pr. Kr. provincije Gallia Narbonnensis. Od V. st. prodiru germanski narodi; 476. zauzeli su je Vizigoti, dio 483. Burgundi, potom cijelu 508‒510. Ostrogoti, te 536. Franci. U VIII. st. priobalne dijelove osvojili su Arapi (koji su se u enklavama održali do 983). Nakon podjele Franačkoga Carstva 843. dio je države Lotara I., od 855. Donje Burgundije te od 934. Arelatskoga (Burgundskoga) Kraljevstva (od 947. kao vazalna grofovija pod kućom Bosonida) s kojim je 1032. ušla u sastav Svetoga Rimskog Carstva zadržavši vazalni status. Nakon utrnuća muške linije Bosonida 1093. više je kuća polagalo pravo na grofoviju, područje koje je 1025. podijeljeno na sjeverozapadni dio koji dolazi pod grofove od Toulousea (kao markgrofovija Provansa) te 1274. pod papinsku vlast (Comtat Venaissin koji je Francuskoj pripojen 1791) dok je ostali, veći dio, koji je zadržao ime Grofovije Provanse i iz kojega će poslije nastati pokrajina, pripao grofovima od Barcelone. Oni vladaju do 1246. kada je ženidbom ondje zavladala kuća Anjou, ogranak kuće Capet, jedna od najmoćnijih zapadnoeuropskih feudalnih obitelji. To je razdoblje gospodarskog i kulturnog procvata. Od sredine XIV. st. oslabjela je zbog otpora feudalaca i gradova grofovskoj vlasti, rata oko nasljedstva 1382–87. u kojem su najistočniji dijelovi potpali pod Savoju (Grofovija Nica), slabljenja trgovine s Istokom te epidemija kuge, a tijekom XV. st. i ratova s Aragonom oko polaganja prava na Napulj i Siciliju. Posljednji je značajni vladar bio René (vladao 1434–80). Smrću njegova nećaka i nasljednika Karla 1481., oporučno je pripala francuskomu kralju Luju XI. te je 1486. i formalno postala dio francuske kraljevske domene kao posebna pokrajina. Iako je zadržala autonomiju, jačanje središnje vlasti od XVII. st. dovelo je do nekoliko pobuna. Nakon Francuske revolucije, pokrajina je 1790. ukinuta te podijeljena na departmane. Područje povijesne Provanse danas je u sastavu regije Provence-Alpes-Côte d’Azur.

Jezik

Provansalski (franc. provençal, starofranc. provincial < lat. provincialis, prema Provincia [Romana Narbonnensis]), naziv za okcitansko narječje u francuskoj povijesnoj pokrajini Provansi. Također ime za okcitanski jezik u južnoj Francuskoj, zabilježeno oko 1280. kod Raimona Ferauda (proensal, proensalés), a preuzeli su ga zatim i proširili u tom značenju talijanski autori. U XIX. st. to ime provansalskoga narječja za ukupnost okcitanskoga jezičnog područja retrospektivno je promicao pokret Félibrige, a osobito F. Mistral. Bez obzira na to što osnovica jezika trubadura nije bila samo provansalska (nego u mnogo većoj mjeri langdočka i limuzinska), romanistika XIX. st. (poglavito njemačka) služila se nazivom provansalski za ukupnost govora okcitanskoga područja, osobito pak za jezik klasične okcitanske književnosti XI., XII. i XIII. st. Od polovice XX. st. taj naziv u romanistici sve više ustupa mjesto nazivu okcitanski.

Književnost

Književnost koja se razvila na okcitanskom jeziku tradicionalno se naziva prema imenu provansalskoga narječja toga jezika. Najstariji književni zapis na okcitanskome potječe s prijelaza X. u XI. st. To je ulomak poeme o Boetiju nepoznata autora, na limuzinskom dijalektu. Od sredine XI. st. širili su se životopisi svetaca, propovijedi, religiozna lirika, a svjetovna se poezija pojavila potkraj XI. st. Kao prva srednjovjekovna europska lirika na narodnom jeziku, to je laičko trubadursko pjesništvo preraslo provansalske okvire stekavši oponašatelje i poklonike u sjevernoj Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Portugalu. To je poezija visoko razrađena formalizma (dijelom možda i pod maurskim utjecajem), koja je književno uobličila ideologiju udvornosti (koncepti fin’amor ili amor cortés) kao zajedničkoga aristokratskoga društvenoga ideala. U njezinu je središtu idealizirana nedostižna žena (dama, gospoja), kojoj je pjesnik potpuno posvećen (udvorno pjesništvo). Uz ljubavnu tematiku razvila se i prigodna, uglavnom uperena protiv moralne dekadencije. Trubadursku liriku odlikuje bogatstvo oblika, npr. cansó (pjesma općenito, mn. cansós), s nizom podvrsta npr. cansó de croisade (s temom odlaska u križarske pohode), balada, romanca, serenada, planh (tužaljka), aubade, pastorele, sirventés (prigodnice političkoga, moralnoga ili satiričnoga sadržaja), descort, dijaloške forme tensó, partimen, joc-partit. Prvi je veliki trubadur bio akvitanski vojvoda Guilhem de Peiteus (Guillaume de Poitiers; 1071–1127). U XII. st. izdvajaju se još Cercamon (sred. XII. st.), Marcabrun (oko 1110 – oko 1150), koji gorkom satirom osuđuje udvornu ljubav kao nemoralnu, Peire d’Alvernha (prije 1120–70), potom jedan od najslavnijih trubadura Bernart de Ventadorn (između 1120. i 1130 – oko 1195), majstor melodiozna i pristupačna stila trobar leu ili trobar plan, što ga vrhunski rabe i Jaufré Rudel (oko 1120–48), koji je uveo koncept daleke ljubavi (amor de lonh), te Guiraut de Bornelh (oko 1160 – oko 1200), nazivan majstorom svih trubadura (maestre dels trobadors). Ističu se i majstori hermetična aluzivna stila trobar clos Raimbaut d’Aurenga (oko 1120–73) i Arnaut Daniel (oko 1150 – oko 1200), kojega je Dante nazvao najboljim pjesnikom na pučkom jeziku (il miglior fabbro del parlar materno). Bertrand de Born (oko 1140 – oko 1212) autor je vrhunske poezije militarističkoga duha, a ističu se još Arnaut de Marolh (druga pol. XII. st.), Raimbaut de Vaqueiras (sred. XII. st. – ? 1207), Peire Vidal (oko 1150 – oko 1210), Folquet de Marseille (oko 1155–1231) te u XIII. st. Gaucelm Faidit (oko 1185 – nakon 1216), Rigaut de Berbezilh (oko 1180 – oko 1220), Peire Cardenal (oko 1180 – između 1274. i 1278) i posljednji klasični trubadur Guiraut Riquier (oko 1230 – nakon 1292). Zanimljiva je i pojava trubadurki (trobairitz): Azalais de Porcairagues (druga pol. XII. st.), Comtesse de Die (druga polovica XII. st.), Maria de Ventadorn (1180–1215). U pisanju stihova na okcitanskom okušali su se, među mnogim velikašima, aragonski i navarski kralj Alfons II. (1132–96) te engleski kralj Rikard Lavljega Srca (1157–99). Nakon križarskoga rata protiv albigenza 1209–29. trubadurska je lirika izgubila senzualni karakter te postala moralistična i religijsko-duhovna. Rat je također uništio mnoge velikaše, zaštitnike pjesnika, a jačanje središnje kraljevske vlasti pojačalo je i prodiranje francuskog jezika na jug. Od XIV. st. povremeno su se javljali pokušaji obnove lirike: u Toulouseu je 1323. bilo osnovano društvo Consistori de la Subregaya Companhia del Gay Saber, a od 1324. održavalo se godišnje pjesničko natjecanje cvjetnih igara (jocs florals). Prvi kancelar društva Guilhelm Molinier sastavio je 1356. poetiku »Zakoni ljubavi« (»Leys d’amor«), a među pjesnicima iz toga razdoblja izdvaja se Gaston Febus (1331–91); posljednjim trubadurom najčešće se pak smatra provansalski grof René I. (1409–80). U staroj okcitanskoj književnosti epika je bila manje prisutna (junački spjev »Girart de Roussilon«), pojavilo se nekoliko viteških romansa (»Jaufré«, »Blandin de Cornoalha«) i romana u stihu. Među romanopiscima se ističe Arnaut de Carcassès, čije djelo »Papagajeve pripovijesti« (»Las novas del Papagai«, oko 1250) kao pripovjedača ima lik elokventne papige. »Roman o Flamenki« (»Roman de Flamenca«, između 1230. i 1250), anonimni viteški roman u stihovima, daje bogatu sliku aristokratskih društvenih konvencija onoga doba. Od XVI. st. francuski je sve više potiskivao okcitanski, koji je kraljevskom uredbom iz 1539. izgubio karakter političkog jezika i otada postupno postajao pokrajinsko narječje ruralnih slojeva. Od XVI. st. književna djela na okcitanskom pišu se sve rjeđe; do kraja XVIII. st. ističu se pjesnici Louis Bellaud de la Bellaudière (1532–88), Pèire Godolin (1579–1649), Nicholas Saboly (1614–75), Jean-Baptiste Fabre (1727–83) te komediografi Auger Gaillard (1530–95) i Claude Brueys (1570–1650). Za romantizma istaknuti su pučki pjesnici bili Jean Reboul (1796–1864) i Jacques Jasmin (1798–1864), preteče Félibrigea, društva za preporod okcitanskoga jezika i kulture što su ga 1854. osnovali F. Mistral (1830–1914), J. Roumanille (1818–91), Th. Aubanel (1829–86), Anselme Mathieu, Paul Giéra, Jean Brunet i Alphonse Tavan. Zahvaljujući Félibrigeu, u posljednja tri desetljeća XIX. st. okcitanska je književnost, napose pjesništvo, doživjela renesansu s vrhuncem u opusu F. Mistrala (Nobelova nagrada za književnost 1904). Od kasnijih književnika izdvajaju se Félix Gras (1844–91), Daniel Perbosc (1861–1944), Michel Camélat (1871–1962), Joseph d’Arbaud (1874–1950), Simin Palay (1874–1965), Max Roqueta (1908–2005), Jean Boudou (1920–75), Bernard Manciet (1923–2005), koji su se okušali u svim književnim vrstama a, karakteristično za okcitansku književnu praksu XX. st., uglavnom su pisali na različitim dijalektalnim osnovama.

Citiranje:

Provansa. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/provansa>.