Smiljanić, hrvatska serdarska obitelj. Podrijetlom je iz Like, odakle su se u XVII. st. njezini članovi doselili u Ravne kotare. Njihovo je djelovanje ponajprije vezano uz vojnu službu u mletačkim postrojbama tijekom mletačko-turskih ratova na dalmatinskom području. Iz te je obitelji poteklo čak devet serdara, zapovjednika protuosmanskih postrojbi u Dalmaciji. Najstariji član obitelji, Petar, poginuo je u sukobu s Osmanlijama 1648. u Ribniku. Njegovi sinovi, zapaženi sudionici mletačko-turskih ratova u drugoj polovici XVII. st., također su poginuli u sukobima s Osmanlijama: Ilija (u. 1654), Filip (u. 1656), Smiljan (u. 1687) i Marko (u. 1693). Nakon izumiranja muške loze obitelj se širila po ženskoj liniji. Sinovi Petrove kćeri Anke – Smoljan, Marko i Šimun preuzeli su majčino djevojačko prezime te su nastavili obiteljsku tradiciju ratovanja protiv Osmanlija. Njihovi potomci Lazar i svećenik Franjo stekli su plemićki naslov; 1793. bili su primljeni u ninsko, a 1796. u zadarsko plemstvo. Lazarov sin Antun bio je član obaju plemićkih vijeća. God. 1822. austrijske su vlasti priznale plemićki naslov samo Antunu Ivanu, čijom je smrću sredinom XIX. st. izumrla obitelj Smiljanić. Zbog zasluga u protuosmanskim ratovima, Smiljanići su opjevani u mnogim narodnim pjesmama te u djelima književnika A. Kačića Miošića.
