Srebrenica, grad u istočnoj Bosni, 35 km jugoistočno od Zvornika, BiH (Republika Srpska); 2410 st. (2013; 5746 st., 1991). Leži na 448 m nadmorske visine. Proizvodnja alata, peleta, pletenoga namještaja, odjeće. Rudnik olova, cinka i boksita. U blizini se nalazi četrdesetak mineralnih izvora od kojih je najpoznatiji Crni Guber, jedinstven po sastavu vode (dvovalentno željezo); temperatura vode 12 °C. Voda se rabila za flaširanje (od 1889) i za potrebe lječilišta (banje) Gruber (od 1951. do 1990-ih). – U antičko doba nedaleko od Srebrenice nalazilo se rimsko rudarsko naselje Domavia, koje je polovicom III. st. steklo status kolonije. Nedaleko od nje razvilo se u srednjem vijeku novo naselje. Prvi se put spominje u drugoj polovici XIV. st., a nastalo je kao podgrađe srednjovjekovnoga plemićkoga grada Srebrenika (tzv. Stari grad). Značajno bosansko rudarsko mjesto (srebro, olovo), u koje su se tijekom XIV. st. doselili Sasi kao rudari te Dubrovčani kao trgovci i zakupci rudnika. Oni su u Srebrenici osnovali svoju koloniju, a na njezinu se čelu nalazio dubrovački konzul, kojega je imenovao dubrovački knez. Pod vlašću bosanskih vladara Srebrenica je bila do 1410., kada ju je Hrvoje Vukčić-Hrvatinić prepustio hrvatsko-ugarskomu kralju Sigismundu Luksemburgovcu zajedno s drugim usorskim utvrdama. Godine 1411. Sigismund je Srebrenicu darovao srpskomu despotu Stevanu Lazareviću. U XV. st. rudnici su se intenzivno iskorištavali pa se Srebrenica razvila u važno trgovačko središte. Pod osmansku vlast prvi je put pala tijekom privremene osmanske okupacije Srpske Despotovine (1439–44), a trajno 1463. Nakon I. svjetskoga rata ušla je u sastav Kraljevine SHS. Nalazila se u sastavu Tuzlanske oblasti, a potom Drinske banovine (1929–41). U II. svjetskome ratu ušla je u sastav NDH, u sklopu velike župe Vrhbosne. U drugoj polovici 1944. grad su zaposjele partizanske postrojbe. Nakon II. svjetskoga rata pripao je BiH. Tijekom agresije na BiH Srebrenica je od svibnja 1992. do srpnja 1995. bila pod bošnjačkim nadzorom i u okruženju srpskih snaga (u sukobima na širem području poginulo je više stotina vojnika i civila). Bila je utočište mnogobrojnim bošnjačkim izbjeglicama iz okolnih naselja (1993. imala je 50 000 do 60 000 st.). Radi zaštite civila, 16. IV. 1993. Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo je teritorij oko Srebrenice (i Žepe) »sigurnim područjem«, tj. zaštićenom zonom pod nadzorom UN-ovih snaga. Unatoč tomu, u napadima od 6. do 11. VII. 1995. srpske su snage zauzele područje Srebrenice i potom ubile oko 8000 uglavnom bošnjačkih muškaraca i dječaka (više je masovnih grobnica poslije premješteno radi prikrivanja zločina), dok su više od 20 000 civila protjerale u procesu etničkoga čišćenja, tijekom čega su počinjeni i mnogi drugi zločini, poput silovanja žena, pljačke imovine i dr. Na temelju toga Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije zaključio je da se u Srebrenici dogodio genocid, te je osudio nekoliko časnika vojske Republike Srpske na dugotrajne zatvorske kazne. Odlukom visokoga međunarodnog predstavnika za BiH od 25. X. 2000., u Potočarima (6 km od Srebrenice) određeno je mjesto za spomen-obilježje žrtvama. Memorijalni centar otvorio je 20. IX. 2003. bivši američki predsjednik William J. Clinton. Do 2011. ondje je pokopano 5325 ubijenih Bošnjaka (6610 do sredine 2019). Nizozemski je sud 2011. donio odluku kojom potvrđuje krivnju Nizozemske jer su njezini vojnici, koji su u sastavu UN-ovih mirovnih snaga bili smješteni u Srebrenici, iz svoje baze protjerali nekolicinu bošnjačkih muškaraca koje su potom ubile srpske snage; Žalbeni sud je 2014. procijenio odgovornost Nizozemske na 30 posto, a Vrhovni sud Nizozemske je u srpnju 2019. drastično smanjio odgovornost na samo 10 posto. Na osnovi Daytonskoga sporazuma Srebrenica je pripojena Republici Srpskoj. U travnju 2007. održani su mirni bošnjački prosvjedi radi izdvajanja Srebrenice iz Republike Srpske.
