struka(e): |
ilustracija
ZNAK, jezični, prema F. de Saussureu
ilustracija
ZNAK, jezični, prema L. T. Hjelmslevu

znak.

1. Općenito, sve što od onoga što je prethodno spoznato vodi spoznaji nečega drugoga. Kako bi ispunio tu zadaću, između znaka i označenoga mora postojati jasno uočljiva povezanost. S obzirom na to razlikuju se prirodni znakovi, čija je veza s označenim prirodna (npr. plač djeteta), i proizvoljni (arbitrarni) ili konvencionalni znakovi (razvijeni jezik i pismo), dok je između njih simbol, koji sadrži elemente jednih i drugih, ali se od znakova razlikuje po tome što povrh sebe upućuje na nešto drugo, što on sam nije. Znakovi uvijek stoje za nešto, oni naznačuju (poput kazaljke na satu) ili izravno zastupaju označeno (npr. ključevi grada koji se predaju njegovu osvajaču kao znak predaje i pokornosti). U suvremenoj logici razvijen je opći nauk o znaku. On se dijeli na signifiku (opći nauk o sredstvima međuljudskoga sporazumijevanja), sintaktiku (nauk o međusobnom odnosu znakova), semiotiku (nauk o nizovima ili skupinama znakova u njihovoj povezanosti s označenim) i pragmatiku (nauk o odnosima između znakova i njihovih korisnika).

2. U lingvistici (jezični znak), osnovna jedinica jezika kao semiološkoga sustava. Termin je u lingvistiku uveo F. de Saussure. Sukladno tomu jezik je za Saussurea sustav jezičnih znakova. Time odbacuje tvrdnje o jeziku kao nomenklaturi, skupu naziva koji predstavlja predmete izvanjezičnoga svijeta (→ referent). Svaki je jezični znak cjelina koja se sastoji od dvaju neraskidivih i automatski povezanih dijelova. To su označitelj (akustička slika) i označeno ili označenik (pojam). Jezični znak ne spaja jednu stvar i jedno ime, nego pojam i akustičku sliku (glasovnu predodžbu). Odabir termina jezični znak Saussure opravdava tvrdnjom da simbol nije posve arbitraran, tj. proizvoljan, pa kao lingv. termin nije posve prikladan. U simbolu se nerijetko krije neki rudiment prirodne sveze između označenika i označitelja. Simbol pravde, vaga, ne bi mogao biti zamijenjen nekim drugim predmetom, primjerice kolima. Time Saussure ističe prvu od dviju temeljnih značajki jezičnoga znaka, njegovu arbitrarnost. Arbitrarnost omogućuje relativnu stabilnost jezičnoga znaka i znači da je označitelj nemotiviran, dakle proizvoljan u odnosu na označeno ili označenika (pojam) s kojim u stvarnosti nema nikakve sveze. Ne postoji nikakva motivacijska sveza između označitelja s-t-a-b-l-o i označenika »stablo«. Dvije su vrste jezičnoga znaka kojima Saussure pridaje relativnu motiviranost, tj. koji mogu prizvati svojstva referenta na koji se odnose. To su onomatopeje i uzvici. Kod onomatopeja izbor označitelja nije uvijek posve arbitraran jer nerijetko ostavlja dojam sugestivne zvučnosti s obzirom na referent na koji se odnosi. Tako glagoli šuškati, cvrkutati, zviždati nisu posve arbitrarni jezični znakovi jer njihovi označitelji oponašaju zvukove koji se proizvode radnjama označenima tim glagolima. Uzvici su također djelomično motivirani jer se u njima prepoznaju spontani izrazi stvarnosti kao u: jao, uf. Druga je značajka jezičnoga znaka linearni karakter označitelja. Akustički označitelji raspolažu samo crtom vremena, oni tvore lanac i slijede jedan za drugim.

3. Temeljeći se na lingvističkoj koncepciji znaka (veza označenog i označitelja), teorija književnosti i semiotika polaze od toga da se predstavljeno naziva označenim, predstavljač označiteljem, a sâmo predstavljanje prikazivanjem, predočavanjem, referencijom, značenjem ili označivanjem. Ovisno o pristupu, i označeno se može definirati kao predodžba, pojam, fizički predmet, stanje stvari ili drugi znak. Umjesto označitelja različiti su teoretičari rabili pojmove znaka, reprezentamena, simbola, imena, termina, znakovnoga sredstva i sl. Unatoč različitoj terminologiji, suvremeni se pristupi znaku ipak mogu podijeliti u dva osnovna smjera: strukturalistički i pragmatički. Usmjeravajući pozornost na problem tvorbe značenja, predstavnici prvoga shvaćanja, poput F. de Saussurea i L. T. Hjelmsleva, zagovarali su tzv. dijadni model znaka. Stavljajući u prvi plan pitanje referencije, autori poput Ch. S. Peircea i Ch. Morrisa (i njihovih učenika) inzistirali su na trijadnom modelu znaka. Prvi polaze od čvrste, konvencijom određene veze ekvivalencije između označitelja i označenoga te tako sužavaju preširok pojam znaka kako bi ga mogli podvrgnuti kompetencijskoj analizi, a drugi polaze od labave inferencijske veze bliskosti između označitelja i označenoga te tako nastoje proširiti, iz njihove perspektive preuzak, pojam znaka, kako bi ga mogli uklopiti u kontekst komunikacije. Budući da suvremena semiotika nastoji obuhvatiti najrazličitije tipove znakova i znakovnih sustava (prometni znakovi, jezik gluhonijemih, pomorski simboli, govor tijela i dr.), U. Eco je 1990-ih pokazao da se jezični znak, koji je poslužio kao uzorak (suvremenomu) poopćavanju pojma znaka, u tradiciji promišljanja znakova (od Hipokrata, Parmenida, Aristotela, stoika, Kvintilijana do sv. Augustina i Tome Akvinskoga), smatrao nepouzdanim, zbog čega navodi na pogrješne zaključke. Preosmišljavajući Hjelmslevov pojam znakovne funkcije (kao solidarne veze između dvaju funktiva, izraza i sadržaja) i oslanjajući se na Peirceovu koncepciju, Eco zaključuje kako je odnos podudarnosti između označitelja i označenoga na kraju moguće uspostaviti jedino zaključivanjem ili interpretacijom koja uključuje izbor i primjenu odgovarajućih operatora i okvira. Na taj način pojam znaka biva uklopljen u proces semioze.

Citiranje:

znak. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/znak>.