struka(e): |

Aragon (Aragonija, španjolski Aragón), autonomna zajednica i povijesna regija u sjeveroistočnoj Španjolskoj; 47 720 km², 1 326 937 st. (2015; s 28 st./km² ubraja se u najslabije naseljena područja zemlje). Sastoji se iz pokrajina Huesca, Teruel i Zaragoza. Između južnih padina središnjih Pireneja na sjeveru (Pico de Aneto, 3404 m) i dijelova Iberskoga gorja (Sierra del Moncayo, Sierra de Cucalón) na jugu pruža se prostrana Aragonska kotlina, kojom teče rijeka Ebro. Klima je umjerena kontinentalna; u središnjoj nizini zime su blage, a ljeta vruća. Na natapanom zemljištu (oko 860 000 ha) uzgaja se pšenica, ječam, riža, vinova loza, maslina, agrumi, šećerna repa i dr. Stočarstvo (ovca, govedo). Ležišta lignita (pokrajina Teruel), željezne rude i sumpora. Proizvodnja električne energije (mnoge hidroelektrane u području Pireneja). Automobilska (Opel), kemijska, metalna, elektrotehnička, elektronička i prehrambena industrija (uglavnom u Zaragozi); proizvodnja likera (Lécera), keramike (Teruel, Muel) i dr. Glavni je grad i međunarodna zračna luka Zaragoza; ostali gradovi: Huesca, Teruel.

Prvi tragovi prisutnosti vrste Homo erectus (Guadalaviar nedaleko Teruela) potječu još iz donjega paleolitika (acheuléen), a ostatci neandertalaca pronađeni su u mnogobrojnim špiljskim lokalitetima (Alacon, Teruel). Iz gornjega paleolitika (solutréen i magdalénien) potječe niz primjera špiljske umjetnosti, među kojima se ističu prikazi konja i otisci ruku crvenim okerom iz špilje Fuente del Trucho (Huesca). Iz neolitika potječu mnogi nalazi impresso-keramike iz špilja Chaves (Huesca) te Costalena i Botiqueria dels Moros (Saragossa). Širenje kulture žarnih polja potkraj II. tisućljeća pr. Kr. dovodi indoeuropske govornike, čime započinje proces njihova miješanja s predindoeuropskim stanovništvom i formiranje željeznodobnih iberskih naroda (Vaskoni, Suesetani, Sedetani, Jaketani, Ilergeti i Keltiberi). Potkraj III. st. pr. Kr., nakon poraza Kartage u punskim ratovima, područje je ušlo najprije u sastav rimske provincije Hispania citerior. Kako su Rimljani sporo prodirali u unutrašnjost poluotoka te redovito nailazili na organiziran otpor svih naroda osim Ilergeta, Senat je poslao Marka Porcija Katona da serijom kažnjeničkih pohoda pacificira unutrašnjost. Gušenje pobuna, od kojih je najveća bila ona 194. pr. Kr., poslije su preuzeli Manlije Acidin Fulvijan 188. pr. Kr. i Gaj Tarencije Varon 184. pr. Kr. U prvome stoljeću pr. Kr. osnovana je nova provincija Hispania Tarraconensis, a romanizacija je ubrzana osnivanjem novih gradova na mjestima prijašnjih iberskih naselja, od kojih se ističu Caesaraugusta (Zaragoza), Turiaso (Tarazona), Osca (Huesca) i Bilbilis (Calatayud). Sredinom III. st. Franci i Alemani prešli su Pireneje i na prepad zauzeli Tarazonu. Od 415. područje je pod vlašću Vizigota, a 713. zauzeli su ga Arapi, koji ipak nisu ovladali planinskim predjelima Pireneja. Pod arapskom vlašću Zaragoza (Saraqusta) postaje središte te strateški važne regije na granici prema franačkim posjedima. Važnost grada porasla je raspadom središnje vlasti Kordopskoga kalifata i stvaranjem neovisne taife Zaragoze. Sredinom IX. st. javlja se i prvi spomen imena Aragon kao franačke grofovije uz istoimenu rijeku. Oko 1000. Aragon je postao dio kraljevstva Navare. Ramiro I. (1035–63), sin navarskoga kralja Sancha III. Velikoga, u ratovima protiv Maura povećao je teritorij Aragona aneksijom Sobrarbe i Ribagorze i uspostavio neovisno kraljevstvo (dotad je grofovija priznavala vrhovnu vlast Kraljevstva Pamplone). Alfons I. osvojio je 1118. Zaragozu, koja ostaje prijestolnica Aragona do danas, a od Maura preuzima i gradove u dolini Ebra (Ejea de los Caballeros, Valtierra, Calatayud, Tudela). Godine 1137. Aragon, ujedinjen s Katalonijom ženidbom grofa Barcelone Ramona Berenguera IV. s Petronilom, kćeri kralja Aragona Ramira II., postao je vodećom pomorskom snagom na Sredozemlju. Godine 1238. oduzeo je Maurima Valenciju, koja ostaje trajan posjed aragonske krune. Potkraj XIII. st. kortesi (staleške skupštine) dobili su znatna prava i privilegije. U XIII., XIV. i XV. st. kraljevi Aragona dobili su nove posjede: Balearsko otočje, Siciliju (1282), Sardiniju (1324) i Napulj (1442). Njegovu moć slabile su dinastičke borbe, u kojima je pobijedio Ferdinand I. (1412–16). Aragon je sjedinjen s Kastiljom u jedinstveno španjolsko kraljevstvo nakon što se Ferdinand II. Aragonski (poslije Ferdinand V. Kastiljski) oženio Izabelom I. Kastiljskom (1479). Formalno ujedinjenje bilo je 1516., kada je Karlo I. naslijedio oba prijestolja. Do 1707. Aragon je očuvao znatan stupanj samouprave. U Ratu za španjolsku baštinu Aragon je podupirao nadvojvodu Karla protiv Filipa V. Burbonskoga, koji je nakon pobjede umnogome suzio njegovu autonomiju (Dekreti iz Nueva Plante). Za napada Napoleona I. ondje su se vodile teške borbe, a razaranje Zaragoze tijekom dviju opsada 1808/09. usporilo je ekonomski razvoj regije. Upravnom podjelom iz 1822. Aragon je podijeljen u četiri provincije (Calatayud, Huesca, Teruel, Zaragoza), a podjelom Španjolske na pokrajine 1833. izgubio je administrativnu samostalnost, ali je teritorijalno podijeljen u tri provincije (Huesca, Teruel, Zaragoza) koje i danas čine Autonomnu zajednicu Aragon. Ubrzana industrijalizacija tijekom XIX. st. rezultirala je velikim migracijama stanovništva iz ruralnih sredina u veće gradove Huescu, Zaragozu, Teruel i Calatayud te prema Madridu i Barceloni. U španjolskom je parlamentu u lipnju 1936. predložen nacrt statuta o autonomiji regije, ali je izbijanje građanskoga rata prekinulo taj proces. Građanski je rat Aragon pretvorio u jedno od najkrvavijih bojišta jer je istočni dio regije (bliži Kataloniji) ostao na strani Republike kao Regionalno vijeće obrane Aragona (Consejo Regional de Defensa de Aragón, CRDA), dok su zapadni i središnji dio pristaše Francisca Franca zauzeli već 1936. Ostali dio zauzet je za tzv. Aragonske ofenzive (ožujak–travanj 1938). Grad Belchite, potpuno razoren tijekom dvotjedne bitke u kolovozu i rujnu 1937., nakon rata po Francovoj zapovijedi nije obnovljen i jedan je od simbola građanskoga rata. Nakon kraja diktature više od 100 000 Aragonaca je u maršu ulicama Zaragoze 23. IV. 1978. zahtijevalo obnovu autonomije, koja je i obnovljena statutom 10. VII. 1982. Aragon ima status autonomne zajednice s vlastitim parlamentom (Cortes de Aragón) i vladom (Diputación General de Aragón).

Citiranje:

Aragon. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/aragon>.