struka(e):

austromarksizam, naziv za teoriju i s njome povezanu političku praksu austrijskih socijaldemokrata koja se, kao varijanta marksizma, javila potkraj XIX. st., a došla je do punog izražaja u godinama između dvaju svjetskih ratova. Naziv austromarksizam trebao je označiti radikalniji značaj austrijske socijaldemokracije u odnosu prema drugim socijaldemokratskim reformističkim strankama. Sami teoretičari austromarksizma odbacivali su taj naziv, a prihvaćao ga je samo Karl Renner u radovima izdanima nakon I. svjetskog rata. Svoja politička, ekonomska, filozofska i sociološka stajališta austromarksisti su izlagali u zborniku Marx-Studien (1903) i u časopisu Der Kampf (1907). Najistaknutiji predstavnici bili su Karl Renner, O. Bauer, Max Ader, F. Adler i R. Hilferding. Posebnosti austromarksizma pojavile su se u mnogobrojnim pitanjima teoretske i praktično-političke naravi. Nacionalno pitanje bilo je jedno od prvih na koje je morala odgovoriti austrijska socijaldemokracija. Suočena s nacionalnom borbom narodâ Austro-Ugarske, Socijaldemokratska stranka ponudila je kompromis putem kulturno-nacionalne autonomije (Brnski program, 1899). Tijekom I. svjetskog rata mnogi austromarksisti promijenili su stavove i prihvatili potrebu da se Austro-Ugarska preobrazi u federativnu državu. Austromarksisti su prvi među socijaldemokratima držali kako je moguć miran prijelaz iz kapitalizma u socijalizam putem tzv. postupne socijalizacije, tj. korištenjem institucija građanske demokracije, ali se nisu odricali ni »diktature proletarijata«. Osobitosti austromarksizma pokazale su se i u stavovima o međunarodnom radničkom pokretu. U nastojanju da se premoste razlike između »demokratskoga« i »revolucionarnog« socijalizma, austromarksisti su se zalagali za »integralni socijalizam«. Za razliku od većine drugih socijaldemokrata, imali su pretežno afirmativan odnos prema Sovjetskomu Savezu. Unatoč neslaganju s boljševicima, držali su da ih međunarodni radnički pokret treba braniti. Uočavajući rastuću fašističku opasnost, austrijski socijaldemokrati stvarali su masovnu oružanu organizaciju Schutzbund. God. 1934. izbio je oružani ustanak radnika u Beču, koji je slomljen, a uskoro se počela gasiti politička djelatnost austromarksista. Nakon Anschlussa 1938. ona je praktički nestala. No ostavila je snažan trag i u poslijeratnome marksizmu. U cjelini uzevši, austromarksizam predstavlja srednju struju međunarodnog radničkog pokreta, koja se katkad naziva centrizam ili centrumaštvo.

Citiranje:

austromarksizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/austromarksizam>.