struka(e): |

barbar (grč. βάρβαρος, lat. barbarus). U staroindijskom jeziku pridjev barbara, što znači mucav, tepav, upotrebljava se za čovjeka koji nije starosjedilac, suplemenik, tj. za prolaznika, stranca, doseljenika. Grci isprva barbarima nazivaju ljude koji govore stranim, nerazumljivim jezikom (u Homera – βαρβαρόφωνοı: ljudi stranoga govora), a poslije tim nazivom označuju sve nehelenske narode i plemena. Usporedno s jačanjem grčke nacionalne i kulturne samosvijesti, izraz barbar dobiva sve više podcjenjivački, pogrdan prizvuk i znači približno isto što i naša riječ divljak (usp. hebr. goj; tur. kaur). Od Grka su izraz barbar preuzeli Rimljani; oni su ga upotrebljavali za narode koji ne pripadaju helensko-rimskom kulturnom krugu ili nisu podanici Rimskoga Carstva (inojezični građani Carstva zovu se peregrini i provinciales). Nakon sloma Carstva, pobjede kršćanstva, koje u »carstvu nebeskom« izjednačuje »Grka i barbara«, i velike seobe naroda, koja je do kraja rastočila nacionalnu homogenost antičkih državnih tvorevina, riječ barbar sve je manje odraz plemensko-rasne i političke diskriminacije, pa uglavnom postaje kolektivnim nazivom za nekršćanske »poganske«, geografski udaljene ili kulturno strane etničke skupine. Danas se barbarom redovito naziva neuglađen, neuljuđen pojedinac, čovjek koji prezire ili uništava kulturne vrjednote.

Citiranje:

barbar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/barbar>.