struka(e): |

beneficij (lat. beneficium: dobročinstvo), općenito, povlastica, prednost, olakšica, blagodat koju uživa pojedini stalež, profesija ili pojedinac. U srednjovj. razdoblju, vladarova dodjela zemljišta, ili drugog izvora redovitih prihoda, uz uvjet obavljanja svjetovne (poglavito vojne) ili crkvene službe. Spajanjem beneficija i vazaliteta stvara se feudalni odnos; označuje i samo zemljište koje je predmet beneficija. Beneficij se počeo uvoditi u VIII. st. u Franačkoj, kao posebna vrsta zemljišnog posjeda. Franački vladar ili grof davao je posjed slobodnu čovjeku u beneficij (na latinskom »za povlasticu onomu koji uživa zemlju«). Povlastica je obično nestajala smrću uživaoca, ali su njegovi nasljednici u pravilu uspijevali beneficij pretvoriti u nasljednu državinu. U hrvatsko-ugarskom pravu beneficij je također sinonim za manja regalna prava (iura regalia minora). U kanonskom je pravu beneficium ecclesiasticum institut koji se sastoji od crkvene službe (officium) i ukupnosti prihoda trajno namijenjenih uzdržavanju službenika (præbenda). Velike beneficije (beneficia maiora) dodjeljuje papa, a male (beneficia minora) biskup. Beneficia ecclesiastica saecularia određena su za svjetovno svećenstvo, a beneficia regularia za redovnike. Beneficij je katkad povezan s dušebrižništvom (beneficium cum cura), a katkad nije (beneficium sine cura, odatle: sinekura). U pravu (od rimskoga do suvremenoga) često označuje ovlast, odnosno blagodat kojom se može koristiti stranka u postupku (beneficium cohaesionis, beneficium inventarii, beneficium ordinis, beneficium separationis).

Citiranje:

beneficij. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/beneficij>.