struka(e):

cesta, građevina namijenjena prometu cestovnih vozila. U njezinu su sastavu ponekad predviđene i prometne površine za druge vrste prometa, npr. pješački hodnici, biciklističke staze i dr. Kretanje vozila odvija se voznim trakovima koji zajedno s dodatnim trakovima namijenjenima zaustavljanju vozila čine kolnik. Prema broju voznih trakova kolnici mogu biti jednotračni, dvotračni, trotračni ili višetračni, a prema smjeru kretanja vozila jednosmjerni ili dvosmjerni. Broj trakova određuje se prema značenju ceste, gustoći prometa i željenoj propusnoj moći ceste. Širina voznoga traka ovisi o projektnoj (računskoj) brzini, a iznosi od 2,75 do 3,75 m. U posebnim se slučajevima (npr. na autocestama) izvodi i dodatni trak za zaustavljanje vozila (zaustavni trak) ili trak za spora vozila. Uz rub se kolnika na nasipu postavlja rubni pojas bankina, a uz rub u usjeku izvodi se kanal za odvodnju rigol i zaštitni pojas berma. Opremu ceste čine prometni znakovi, različite oznake, odbojnici, ograde i ostale građevine značajne za sigurnost prometa.

Konstrukcija ceste

U poprečnom se presjeku cesta sastoji od više zbijenih, međusobno povezanih slojeva materijala. Gornji slojevi, tj. cestovni zastor po kojem se kreću vozila i nosivi sloj pod njim, nazivaju se kolničkom konstrukcijom (katkad i gornjim ustrojem), dok se donji slojevi nazivaju trupom (donjim ustrojem) ceste.

Kolnička konstrukcija (gornji ustroj ceste) sastoji se od nosivoga sloja i cestovnoga zastora. Nosivi sloj donji je dio (podloga) kolničke konstrukcije, a načinjen je od kamenoga materijala. Najčešće se izvodi u dva dijela: donji je sloj od mehanički zbijena kamenoga materijala, a gornji je sloj vezan bitumenom ili cementom (cementna stabilizacija). Donji sloj, osim nosivosti, ima i zadaću zaštite kolničke konstrukcije od zamrzavanja.

Cestovni zastor je završni, gornji dio kolničke konstrukcije izravno izložen prometnom opterećenju i habanju. Njegova površina, stoga, treba biti zadovoljavajuće ravna, otporna na trošenje i vremenske utjecaje te pružati otpor klizanju (hvatljivost). Tim zahtjevima danas udovoljavaju asfaltni i betonski zastori, a katkad se izvode i kameni zastori. Asfaltni zastor danas je najčešći, a izrađuje se od kamenoga materijala (agregata) i bitumena kao veziva. Prema sastavu asfaltne mješavine, načinu njezine pripreme i ugradbe, razlikuju se asfaltni betoni, makadami i tepisi te lijevani asfalti (→ asfalt). Betonski zastor izrađuje se od armiranoga ili nearmiranoga betona u sloju debljine 16 do 25 cm. Za sprečavanje nastanka pukotina zbog prometnoga opterećenja i temperaturnih promjena, betonski se zastor (osim na neprekidno armiranim pločama) dijeli uzdužnim i poprečnim razdjelnicama u ploče. Betonske kolničke ploče zbog svoje krutosti prenose opterećenje na veću površinu pa je opterećenje posteljice manje nego na asfaltnim zastorima; zato se takvi zastori primjenjuju za iznimno opterećene aerodromske uzletno-slijetne staze. Kameni zastor izvodi se slaganjem kocaka, prizama ili oblutaka u pješčanu ili cementnu podlogu (tarac ili kaldrma), ili od nekoliko slojeva drobljenoga kamena i kamene sitneži različitih veličina zrna bez uporabe veznoga sredstva (→ makadam). Trup ceste (donji ustroj ceste) leži na prirodnom tlu, a izrađuje se od zemlje, drobljenoga kamena ili šljunka. Prema poprečnom nagibu zemljišta cesta može biti u nasipu, usjeku ili zasjeku. U trup ceste pripadaju uzdužni odvodni kanali i potporni zidovi. Kod slabo nosivoga i vlažnoga temeljnog tla, da bi se mogao graditi trup ceste, upotrebljavaju se različite metode stabilizacije tla (npr. polaganje geotekstila). Za zaštitu podzemnih voda od onečišćivanja s ceste primjenjuju se plastične folije i zemljane obloge.

Gradnja ceste

Kod gradnje donjeg ustroja primjenjuje se iskop ili miniranje tla, utovar, transport i ugradnja. Upotreba strojeva ovisi o vrsti tla. Materijal u nasipu ugrađuje se u slojevima i nabija kako bi se dobila tražena zbijenost. Za iskop i planiranje upotrebljavaju se bageri (jaružala), za iskop u slojevima dozeri, a za planiranje, razastiranje, kopanje i skidanje humusa grejderi. Za iskop, prijevoz, razastiranje i djelomično nabijanje služe skrejperi. Za nabijanje materijala koriste se ježevi, valjci s glatkim čeličnim kotačima ili s gumenim kotačima (statičko nabijanje). Ručni nabijači na mehanički i eksplozivni pogon služe za dinamičko nabijanje, koje se može obaviti vibriranjem s pomoću vibrovaljaka, vibroježeva, vibroploča i kompaktorima. Utovar i razastiranje materijala obavlja se utovarivačima, a prijevoz kamionima, damperima i kiperima.

Za gradnju gornjeg ustroja upotrebljavaju se različiti strojevi, ponajviše ovisno o vrsti cestovnih zastora. Kod asfaltnih se zastora za pripremu površine upotrebljavaju motorna metla, motorni ispuhivač i razastirač tucanika. Za štrcanje i grijanje bitumena upotrebljavaju se štrcaljka za emulzije, kotlovi za grijanje i štrcanje te cisterna za dopremu. Ugradba kamene sitneži obavlja se razastiračem (na teretnom vozilu). Kod kolnika od valjanog asfalta koji ima habajući, vezni i nosivi sloj, za pripremu asfaltne mješavine upotrebljava se pokretni asfaltni pogon (do 20 t/h), ili montažni (do 12 t/h), ili tvornica asfalta (→ asfaltna baza; do 450 t/h). Prijevoz mješavine obavlja se teretnim vozilima i kiperima, a ugradnja (razastiranje) finišerima, nabijanje valjcima s gumenim kotačima ili glatkim čeličnim kotačima (vibracijski ili stacionarni kotači). Kod betonskih se kolnika najprije postavlja čelična oplata, ugrađuje armatura, te se beton prihvaća i razastire razastiračem, a nabija i zaglađuje finišerom. U uzdužnom smjeru urezuju se reske (do 18 m dužine), u koje se ugrađuju čelični moždanici. Svježi betonski kolnik mora se njegovati nakon ugradnje, tako da se štrcaljkama polijeva vodom, a pokretnim nadstrešnicama štiti od zagrijavanja Sunčevim zrakama. Rigoli, odbojnici, kanali i obloge izvode se specijalnim strojevima finišerima. (→ građevinski strojevi)

Trasa ceste

Cesta se projektira (trasira) ovisno o vrsti prometa i računskoj brzini. U horizontalnom smislu projektira se u pravcu i kružnoj krivini. Između krivine i pravca ubacuje se prijelazna krivina (klotoida) za postupni prijelaz u jednostresni poprečni nagib krivine, koji kompenzira djelovanje centrifugalne sile na vozilo. U pravcu cesta može imati jednostresni ili dvostresni poprečni nagib. U vertikalnom smislu cestu određuje niveleta (zamišljena crta na sredini površine ceste), koja može biti u pravcu, usponu, padu, konkavnoj i konveksnoj krivini, a daje visinski položaj ceste (uzdužni profil). Normalni je poprečni profil ceste projektirani profil ceste u pravcu u kojem je ucrtan gornji i donji stroj ceste. (→ trasa)

Razvrstavanje cesta

Ceste se razvrstavaju temeljem različitih kriterija, npr. prema funkciji i važnosti (ceste za međunarodni i unutarnji promet), veličini i broju gradova koje ceste povezuju, namjeni (cesta za motorni promet, cesta za mješoviti promet), težini i gustoći prometa, broju kolnika i voznih trakova, smjeru prometa, vrsti kolničke konstrukcije i sl. Prema položaju u prostoru cesta može biti izvan naselja, u naselju (gradske ceste i ulice) ili zaobilaznica. U Hrvatskoj se u pravnom smislu razlikuju javne ceste, koje su zakonski regulirane, i ostale ceste (gospodarske, šumske, poljoprivredne i sl.). Javne ceste namijenjene su kretanju cestovnih vozila i drugih korisnika uz ograničenja koja su označena prometnim znakovima. Javnu cestu čine: cestovne građevine (posteljica, donji stroj kolnika, kolnička konstrukcija, most, vijadukt, tunel i sl.), građevine za odvodnju, zemljišni pojas, cestovno zemljište, priključci na javnu cestu, zaštitne građevine i prometna signalizacija. Javne ceste svrstavaju se u tri skupine: državne ceste povezuju sveukupni hrvatski teritorij, a Hrvatsku s mrežom glavnih europskih cesta (sve autoceste, poluautoceste i brze ceste te druge ceste europskih pravaca), županijske ceste povezuju područje jedne ili više županija, a lokalne ceste povezuju područja grada i/ili općine. Razvrstanost cesta često odražava teritorijalno-upravni državni ustroj. Tako su se za austrougarske vladavine ceste dijelile na državne, pokrajinske i općinske, od 1946. do 1975. bile su svrstane u četiri reda, a 1976–96. u magistralne, regionalne i lokalne.

Povijest

Najstarija cesta izvedena kaldrmom sagrađena je u III. tisućljeću pr. Kr. u Babilonu. Poznate karavanske ceste staroga vijeka, kao što su »jantarska« od Baltika do Sredozemlja, »svilena« od Kine do Crnoga mora, »solna« od Jemena preko Arabije do Male Azije, nisu bile ceste u pravom smislu, već pravci kojima se odvijala tadašnja trgovina. Najznačajnije razdoblje cestogradnje pada u doba Rimskoga Carstva, između 300. pr. Kr. do 100. godine. Rimljani su izgradili cestovnu mrežu dugu oko 150 000 km. Rimske ceste bile su planirane u skladu sa značenjem pravca, trasirane i solidno konstruirane. Jednako su solidno bili izgrađeni i cestovni objekti: mostovi, vijadukti, potporni zidovi, propusti, pa čak i tuneli. Duž cesta nalazili su se miljokazi, a na određenim točkama i postaje za odmor te izmjenu konja (mansiones, mutationes). Promet cestama od rimskoga se doba odvijao pješice, na konjima ili zaprežnim kolima, te se malo mijenjao pa je i gradnja cesta doživjela razmjerno malene izmjene sve do početka XX. st. Pojavom samokretnih, automobilnih vozila cestovni se promet počeo munjevito razvijati tražeći sve gušću cestovnu mrežu, a intenzivnu cestogradnju pratio je i tehnološki razvoj uvođenjem suvremenih građevinskih strojeva.

Ceste u Hrvatskoj

Najvažnije antičke ceste u Hrvatskoj bile su: Poetovio (Ptuj)–Mursa (Osijek)–Sirmium (Srijemska Mitrovica); Aquileia (Akvileja)–Tarsatica (Trsat)–Senia (Senj)–Salona (Solin)–Epidaurum (Cavtat); Emona (Ljubljana)–Siscia (Sisak)–Cibalae (Vinkovci); Salona (Solin)–Andetrium (Muć)–Burnum (Ipoševci)–Siscia (Sisak). S propašću Rimskoga Carstva prestaje u Europi gradnja cesta i njihovo održavanje. Za vrijeme Bizanta, a poslije Venecije, obnavljaju se karavanski putovi između Jadranskoga mora i unutrašnjosti. U XVIII. i XIX. st. ponovno započinje valorizacija hrvatskih područja i grade se ceste radi povezivanja mora i zaleđa kao što su Karolinska cesta, Jozefinska cesta, Lujzinska cesta. Za vrijeme francuske vladavine izgrađeno je oko 500 km cesta i započeta gradnja prve obalne ceste između Zadra i Dubrovnika. Nakon toga grade se samo kamene ceste. Prve suvremene ceste s asfaltnim ili betonskim kolnikom grade se za Banovine Hrvatske do 1940. u dužini od 372 km, kao što su Dugo Selo–Zagreb–Samobor, Rijeka–Novi Vinodolski, Trogir–Split, okolica Dubrovnika, Rijeka–Pula, Poreč–Pazin, okolica Zadra. Za NDH do 1945. izgrađeno je 89 km suvremenih cesta: Varaždin–Komin, Rijeka–Grobnik, Bakar–Kraljevica, Zaprešić–Novi Dvori te Zagreb–Lučko. Nakon 1945. počinje rekonstrukcija i gradnja novih cesta sa suvremenim kolnikom, kao što su Jadranska magistrala, cesta Bregana–Zagreb–Lipovac, Karlovac–Rijeka, Karlovac–Plitvice–Karlobag. Prava autocesta Zagreb–Karlovac izgrađena je 1972. u dužini od 38 km. God. 1945–85. izgrađeno je i modernizirano 3366 km glavnih magistralnih cesta, a ukupno stanje cestovne mreže na kraju tog razdoblja iznosilo je 27 474 km. Stvaranjem samostalne države započinje intenzivna izgradnja suvremene cestovne mreže, napose mreže autocesta. Godine 2008. mreža hrvatskih cesta bila je duljine 29 038 km (magistralne, regionalne, lokalne), a godine 2011. u Hrvatskoj je bilo 1273 km autocesta i poluautocesta, kojima su najvećim dijelom gospodarila dionička društva Hrvatske autoceste, Autocesta Rijeka–Zagreb, Bina-Istra i Autocesta Zagreb–Macelj. (→ cestovni promet)

Citiranje:

cesta. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/cesta>.