dominus (lat.: gospodar, vlasnik), po starom rimskom pravu, otac obitelji (pater familias); on je vlasnik sveukupne imovine, gospodar nad životom i smrću (dominus vitae ac necis) sebi podložnih osoba. Dominus je naziv i za neke bogove (prema grč. ϰύρıος: gospodin), kojim se želi istaknuti njihova moć i vlast. Po istočnjačkom uzoru, gdje se car smatrao božanstvom, počeli su i rimske careve nazivati dominus. Dok je car August odbio taj naslov, ističući da je dominus suprotno od servus (rob), a njegovi podložnici nisu robovi nego građani među kojima je on samo prvi (princeps civium), neki su ga kasniji carevi prihvatili. Kršćani isprva nisu htjeli davati taj naziv caru, pa je i to bio razlog za progone. Naziv se postupno udomaćio i u građanstvu (dominus gregis, ravnatelj kazališne družine; dominus gladiatorum, gospodar čete gladijatora; dominus factionum, vlasnik staje s trkaćim konjima). U srednjem vijeku dominus je naziv za vladara, za feudalnoga gospodara i državnoga velmožu (bana, župana). U liturgijskim knjigama Dominus (kratica D) znači Isus ili Bog (staroslav. Γοcпοдь).
